Zašto nobelovci najavljuju novu finansijsku krizu

Na godišnjicu smrti velikog ekonomiste Petera Druckera ugledni poslovni časopis Harvard Business Review objavio je na naslovnici zanimljivo pitanje: “Kuda ovo ide?” Nema sumnje da je pitanje usmjereno ekonomistima koji su pokazivali zbunjenost u pokušaju da daju odgovor na ključne dileme kriznog perioda koji je poharao svjetsku ekonomiju.

Američki predsjednik Richard Nixon, imao je nekoliko ekonomskih savjetnika, dobro priznatih stručnjaka. Slušajući njihove naočite savjete i elokventna izlaganja, navodno je uzviknuo: “Dajte mi jednorukog ekonomistu! Svi moji savjetnici govore: U jednu ruku…, ali u drugu ruku…”.

Svekolika zbrka na svjetskoj ekonomskoj sceni u fokus je stavila ovogodišnje okupljanje dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju koje, čini se, nikada nije bilo interesantnije. Osamnaest laureata u malom bavarskom gradu na Bohemskom jezeru složno je u ocjeni da nas čeka nova svjetska finansijska kriza, iako se mnogi, složićete se, još uvijek od minule nisu oporavili.

Međutim, razilaze se oko njezinih uzročnika. Tako, nobelovac Edward Prescott naglašava kako je “vrlo pesimističan u vezi eura” smatrajući pravim pitanjem “koliko će štete euro nanijeti članicama eurozone prije potpunog kolapsa”. Njegov kolega, nobelovac Vernon Smith naglašava kako bi “euro mogao prosperirati”, ali zahvaljujući tome što “SAD u globalnom takmičenju valuta gubi značaj zbog loše pozicije dolara”.

Međutim, najglasniji među njima je nobelovac Daniel McFadden koji daje još strašnije predviđanje: “Finansijske krize kreću se kao električna energija kroz jednu veliku mrežu. Kao i kad je riječ o struji, neizbježni su kratki spojevi. Mi danas nemamo odgovarajuće instrumente da bismo te nestabilnosti nadgledali, regulisali i njima upravljali. Zbog toga je nova finansijska kriza jednostavno neizbježna.”

Pošalice na račun ekonomista

Pogledamo li ove oprečne stavove ne trebamo se čuditi često zbijanim pošalicama na račun ekonomista – ‘gdje se nađu dvojica ekonomista postoje tri mišljenja’ ili ‘kada ekonomisti prognoziraju podižu ugled astrologiji’. Ovakve situacije potaknuće mnoge teoretičare i praktičare ekonomije da razmišljaju o evoluciji, metodama, problemima i perspektivama svog odabranog područja. Jer, kako su nas tvorci nauke i filozofi matematike naučili, da bismo neku disciplinu mogli vidjeti jasno, moramo je posmatrati iz daljine.

Ono što danas nedostaje ekonomistima, sasvim sigurno, jeste kreiranje velike slike. Parcijalni pristup razumijevanju ekonomske logike i rješavanja ekonomskih problema dovodi nas u situaciju podvojenosti – kome vjerovati i koga slijediti.

Veliki ekonomski mislioci prošlosti, Smith, Ricardo, Keynes, Marx, Schumpeter i Galbraith, nisu koristili matematičke metode i deduktivnu logiku, što je već decenijama glavni alat dobitnika Nobelove nagrade iz ekonomije. Glavno analitičko oruđe istinski velikih ekonomista, kaže Velimir Srića, nije bila formalna logika, nego snaga argumenata koja je pokretala mase. Nedvojbeno, vladajuća i pogrešna ekonomska teorija današnjice počiva na ideji neregulisanog kapitalizma sažetoj u rečenici čuvenog Paula Samuelsona koji smatra “da je poznati austrijski ekonomista Joseph Schumpter pogriješio u mišljenju da postoji vremenski raspored kada će kapitalizam nestati”.

Makroekonomisti su, ističe Srića, potpuno zanemarili ulogu psihološkog faktora. Naime, većina ljudi ekonomske odluke ne donosi razumom i logikom, nego emocijama i osjećajem. Tvrdeći da je ljudsko ponašanje sasvim racionalno i predvidljivo, kvantitativni ekonomisti su svojim modelima pomagali (samo)zavesti bankare i političare, a ekonomska kriza je pokazala da je njihova sposobnost predviđanja bila ništavna.

Upravno, minula kriza predstavljala je pravi školski primjer ekonomske katastrofe nesagledivih razmjera. Iako nema konsenzusa većina stručnjaka prepoznaje krivce krize u finansijskom sistemu koji je izbjegao regulaciji i nadzoru.

Sjetićemo se kako su tada, poput hohštaplera iz kultne knjige Zlatno tele, političari i bankari zaigrali igru vođeni logikom ideje naše, benzin vaš, dok su na kraju ceh morali platiti svi ostali.

Ekonomska nejednakost

Iako su prošle četiri godine od kako je Svjetski ekonomski forum debatom na temu “Je li kapitalizam 20. stoljeća iznevjerio društvo 21. stoljeća” identificirao rastuću ekonomsku nejednakost kao glavnu prijetnju socijalnoj stabilnosti, svjetski moćnici nisu uspjeli zaustaviti rastući trend nejednakosti.

Uprkos njihovim pokušajima, jaz između bogatih i ostatka svijeta u petogodišnjem periodu se proširio, tako da prihodi i bogatstvo manjine rastu alarmantnom stopom. Primjera radi, Wall Street je krajem 2007. godine za bonuse top-menadžerima isplatio 39 milijardi dolara, samo godinu kasnije poreskim obveznicima položio računa na nekoliko hiljada milijardi dolara, a potom ponovo isplatio 117 milijardi dolara bonusa.

Na primjer, 1960. godine omjer plaće prosječnog direktora i predsjednika SAD-a bio je 2:1, a 2010. godine porastao je na 20:1. Isto tako, 1980. godine godišnja zarada top menadžera u odnosu na prosječnu plaću radnika bila je u omjeru 40:1, a 2010. godine porastao je na 360:1. Da bismo bolje razumjeli ove brojke, osvrnimo se samo na podatak da je sedamdesetih godina jedan posto bruto društvenog proizvoda bio u vlasništvu bogataša, dok je dvijehiljaditih godina 33 posto bruto društvenog proizvoda u njihovom vlasništvu.

Otac moderne ekonomske nauke Adam Smith tvrdio je prije ravno 250 godina nivo ostvarivanja nepravednog profita bio najveći u slučaju ulaska država u ekonomsku krizu koja ih vodi u propast. To jednako vrijedi za pad starog Rima i raspad feudalnih država Europe i za trendove Amerike i Europske unije proteklih nekoliko godina. Kapital umjesto da služi realnoj ekonomiji postao je njezin vjerni sluga. Novčani tokovi zemalja postali su sofisticirane kockarnice koje slikovito možemo opisati spojem Wall Streeta i Las Vegasa.

Tako, dalje navodi jedan ugledni ekonomista, umjesto da “finansijski sistem novcem i kreditima servisira proizvodnju, počeo se baviti izmišljanjem raznoraznih derivata koji donose kratkoročnu dobit, proglasio špekuliranje vrlinom, a pohlepu pretvorio u normu ponašanja”.

Slobodni stavovi

Iako je predsjednica Sistema federalnih rezervi (Centralne banke Amerike) Janet Yellen izjavila kako “za naših života više neće biti finansijske krize”, finski nobelovac Bengt Holmström (Nobela dobio 2016.) tvrdi suprotno upozoravajući da “s velikom sigurnošću možemo očekivati novu krizu u bliskoj budućnosti”. Među najglasnijim nobelovcima koji ozbiljno upozoravaju na moguću pojavu nove svjetske finansijske krize su britanski nobelovac Oliver Hart, američki Eric Maskin i francuski nobelovac Jean Tirole.

U njihovim ocjenama dominiraju vrlo slobodni, ali nikako proizvoljni stavovi koji više žele da ekonomiju učine čovječnijom nego što je žele učiniti vremenski osviještenom. Ekonomiste nobelovce brine što je moguća svjetska finansijska kriza političarima nevažna tema koju su nepravedno u zapećak potisnuli terorizam, mogući nuklearni sukob Sjedinjenih Država i Sjeverne Koreje i izjave novog američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Zbog toga upozoravaju – nedovoljno pažnje se posvećuje nestabilnosti finansijskih sistema i uzavrelim ekonomskim problemima.

Ključni problem za ekonomiste nobelovce je taj što je većina zemalja izgubila suverenitet odlučivanja u ekonomskoj politici te upozoravaju na to da se zemljama mora stvoriti mogućnost da – bankrotiraju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera