Oglasi

Zašto odlazak Netanyahua neće značiti ništa

Izraelska politika je konstantna bez obzira ko je premijer, pa odlazak Benjamina Netanyahua neće donijeti nikakvu promjenu.
Benjamin Netanyahu je desničarski orijentiran premijer, piše autorEPA

Kaže se da su oni koji ne uče iz historije osuđeni na ponavljanje istih grešaka. Sazdana od pomoći i nade, ova izjava je poznata koliko i jednostavna: znanje je put ka informisanoj transformaciji i s njim, obrazovana promjena će, nužno, uslijediti.

Vanredne vijesti: ne zavaravajte se. Kada refren selektivne historije pronađe svoj put do ostvarenja, od nužnosti, uske i nefleksibilne, nije ništa drugo do pogodan eho određenog ponavljanja.

Zaista, po ko zna koji put, historija se ponavlja. Kada je u pitanju Izrael, mi smo, ako ništa drugo, naivni, ako ne spori učenici, kad vjerujemo da je prosvjetiteljska promjena ili neizbježna ili odmah iza ćoška. Nije, barem ne svojom voljom.

Ako je vjerovati izvještajima, vladavina Benjamina Netanyahua da je u finalnoj fazi dok se tužitelji i kupljeni političari postrojavaju kako bi se pobrinuli da „pravda“ bude zadovoljena, i to zadovoljena s lakoćom i uz glatku političku tranziciju. Kao i uvijek, cilj je ukloniti bombastični, ali ipak se pobrinuti da se zadrži, isti stari suprenacistički ton.

Naizgled, vlastodržac sa brojnim funkcijama, zauvijek – gotovo deceniju – Netanyahu je kao premijer bio olujni oblak koji je usisao sunčev sjaj, gdje god ga je put nanio. Od južnog Libana do Golanske visoravni, do Rafaha, do dvorana američkog Kongresa, njegov put bio je nesmotren i ratnohuškački sastavljen od nacionalističkog poduhvata i malo čega drugog.

Sve upakirati kao 'nužnu odbranu'

Nikada onaj koji se osmjehuje bez razloga, on je odavno ružno ali veoma stvarno lice Izraela koji maršira da proširi okupaciju i rasporedi i ocrni opoziciju, bilo da se radi o domaćim disidentima ili proizvedenim „huškačima na rat“ iz vana.

Od oplakivanja Deir Yassina do jadikovki Sabre-Shatile, do nivoa Jenina, pa sve do zadnjih izdisaja palestinskih beba kojima je uskraćena struja za inkubatore u Gazi, historijski gledano svaki čin otvorene okrutnosti Izrael je upakovao kao nužnu odbranu od smicalica drugih. U Izraelu, nijedan političar ne može se uspeti do pozicije moćnika i preživjeti bez himne stalne viktimizacije. Postala je tradicionalna plemenska pjesma.

Uistinu, nijedan izraelski lider nije bio bolji i stručniji u opipljivom odstupanju, od Netanyahua koji decenijama već progoni neprijatelja koji vreba na svakom ćošku, čak i kada takav ćošak ne postoji.

Nema sumnje: dok Izrael tvrdi da je samoodbrana nužnost zbog uvijek prisutne mržnje drugih, ako postoji mržnja koja je potrebna, ona je po Izraelovom ukusu i djelo je ove države. Sasvim sigurno, mentalitet opsade kaže da do pristojnosti nema puta a da pohlepa nema granica. Izrael se na oba ova fronta ističe.

Već 70 godina, izraelske stilske figure, bez obzira da li se upotrebljavaju u Tel Avivu, Brooklynu ili Torontu, pokazuju zavidan nivo umjetnosti samoobmane. Gotovo kao po nepromjenjivoj ceremoniji, generacije izoliranih Izraelaca rađaju su na mitu. Ne o holokaustu, jer on je bio veoma stvaran, već prijedlogu da nijedan govor nije previše zloban, nijedna zatvorska kazna preduga, nijedan čin isuviše ekstreman jednom kada se uklopi u lažni talismanski poziv na opstanak.

Romantizirani mit o kibucu

Mržnja koja je Izrael nije, uopšte, ograničena na šačicu političkih vojnih ili drugih lidera koji su procvali u društvu čija je mantra „ne pitaj, ne pričaj“. Kao ujednačeni, neprekinuti tutanj bubnjeva, suprenacistička mržnja je, ciljano, našla put do svih segmenata izraelske kulture koje vide „ljubazno“ kao slabo, „pravedno“ kao „blago“, i „ravnopravnost“ kao nešto mnogo manje od „ravnopravnog“.

Prošle su generacije izraelskih vođa, a njihova poruka, iako ponekad blago saopštena, u suštini je ostala nepromijenjena i jednoobrazna.

U konačnici, osim njihovih imena, bilo da je riječ o Beginu, traženom teroristi iz 30-ih i 40-ih godina, Sharonu, ratnom zločincu prekrivenom krvlju žena i djece u Bejrutu i, kasnije u Jeninu, ili Netanyahuu, ponosnom organizatoru višestrukih pokolja u Gazi, varljivo uvijanje ostalo je konstanta u dvoranama izraelske moći.

Budući da nema dramatične promjene, nemojte očekivati da uskoro bilo šta bude drugačije, ako trenutni premijer konačno nađe put do svog zasluženog mjesta u zatvoru.

Zaista, spremni čekaju da preuzmu ovu veliku laž, drugi izdanci sumnjive priče koja počinje romantiziranim mitom o kibucu koji je, gotovo magično, procvjetao iz pijeska i evoluirao do nelagodne senzacije koja, danas, obavija Izrael u poderanu odjeću demokratije.

Među onima koji sigurno čekaju na svoje mjesto u utrci uništenja je ministrica pravde Ayelet Shaked. Nedavno opisana kao klasična fašistkinja po Mussolinijevoj tradiciji, Shaked iz Jevrejske domovinske stranke, odavno je kritičarka prava pojedinaca ili ravnopravnosti po izraelskom zakonu. Za nju, pravda je tek nešto više od zakonskih vrata ka cionističkoj superiornosti, a putovanja ograničenja samo na jevrejsku manjinu u državi.

Nikada ne pokušavajući pobjeći od svog veoma javnog i ponosnog suprenacističkog okvira, Shaked je više puta najavila potrebu za „moralnom i političkom revolucijom“ koja bi ugušila univerzalna individualna prava pod vladavinom nacionalnih i cionističkih vrijednosti.

'Era palestinske države je gotova'

Budući da je davno naučila kako je u Izraelu put do političke moći zasijan eksploatacijom i bolom nejevreja, rasistički govori Shaked slijedili su mrzilački put od napada na „infiltratore iz Afrike“ do njene dobro poznate izjave da Palestina mora biti uništena zato što „je cijeli palestinski narod neprijatelj, uključujući njihove stare osobe i žene, njihove gradove i sela, njihovu imovinu i infrastrukturu.“

Da ne bi bilo nikakve sumnje u vezi tog šta pokreće ovu moguću nasljednicu izraelskog političkog trona, njen zajedljivi tekst na Facebooku 2014. godine završio je javnim prihvatanjem ničeg manjeg od genocida koji „poziva na pokolj palestinskih majki koje rađaju male zmije“.

Ne treba se brinuti, konkurencije ima u izobilju. Takav je Naftali Bennett, Netanyahuov bivši šef osoblja koji je na čelu Jevrejske domovinske stranke od 2012. Bennett, koji je u različitim periodima obavljao funkcije izraelskog ministra obrazovanja, ministra za pitanja dijaspore, ministra  ekonomije i ministra za vjerska pitanja, je ultranacionalista, kojeg izraelski eksplozivni i kriminalni doseljenički pokret obožava.

On ne samo da je u više navrata govorio u prilog jednostranom pripajanju Zapadne obale, već se i protivi kreiranju bilo kakve palestinske države…ponosno se hvaleći da „će uraditi sve što je u njegovoj moći da se pobrine da oni nikada ne dobiju državu.“ U tom tonu, kada je izabran Donald Trump, Bennett je izjavio „era palestinske države je gotova“.

Kako ga ne bi nadmašila Shaked svojim pozivom na genocid, a slijedeći izraelsku političku nužnost i tradiciju, Bennett se jednom pohvalio rekavši „Već sam ubio mnogo Arapa u dosadašnjem životu i u vezi tog nema apsolutno nikakvih problema.“

Podrška aparthejdu

Retorika, kakva je ova, mogla bi značiti kraj nečije političke budućnosti u racionalnoj državi koja vidi nasilje kao konačni izuzetak pravilu a ne kao kraj sam po sebi. Ali u Izraelu, gdje hvalisanje i bombastične izjave sa sobom nose zavodljivu političku privlačnost i budućnost, ovakva izjava je pomogla da se Bennett preobrazi od informatičkog poduzetnika sa Manhattana u vatrenog političkog heroja u očima doseljenika i sekularnih Jevreja bez razlike.

Visoko kritičan prema onome što on smatra slabim izraelskim napadom na Gazu 2014 – u kojem je stradalo više od 2200 Palestinaca, većinom civila, od čega više stotina djece – Bennett je još jedan u generaciji izraelskih apologeta koji opravdavaju sami sebe i sebe vide kao nekoga ko je izvan dometa čovječanstva, a pogotovo međunarodnog zakona.

Zaista, ako je historija, zapravo, pokazatelj onoga što će tek doći, izraelski pogled na partnere odavno je uspostavljen ne samo kao čudan već izuzetan za neraskinuti brak zlog i otrovnog koji seže decenijama u prošlost.

Stoga je izraelska podrška za južnoafrički i rodezijski aparthejd bila veoma javna jer je pružila materijale za razvoj nuklearnog oružja ili oružja za napad i helikoptera čime su prekršene sankcije UN-a protiv i jednog i drugog. Na drugim mjestima u Africi, Izrael je finansirao i trenirao vojne snage brutalne diktature. Naoružao je vojsku Ruande i milicije Huta za genocid nad Tutsijima.

U Južnoj Americi, Izrael je dao podršku odredima smrti u Guatemali, Pinochetu u Čileu, i vojnoj hunti u Argentini koja je smaknula hiljade političkih protivnika uključujući brojne jevrejske civile.

U jugoistočnoj Aziji i u pacifičkoj regiji, Izrael je pomagao Suhartovu i Marokosovu diktaturu.  U Iranu su šahovi tajni odredi smrti (SAVAK) prošli kroz obuku Izraela i od ove države kupili oružje u vrijednosti od preko 150 miliona dolara. Izrael, koji nikada nije bio poznat po vrlini sebičnosti, imao je koristi od tog. Šah je bio jedan od prvih lidera u regiji koji je priznao Izrael kao državu.

Netanyahua će zamijeniti identičan despot

Danas, dok se većina svijeta snebiva pred čistim užasom koji prati prizore silovanja, raseljavanja i ubijanja stotina hiljada u Mijanmaru, Izrael i dalje obučava i naoružava odrede smrti koji napadaju Rohinje, muslimansku manjinsku skupinu, s genocidnim idejama.

Sedamdeset godina historije ne ostavlja mnogo prostora za sumnju u vezi budućnosti Izraela,  kako u zemlji koju zauzima, tako i na drugim lokacijama, gdje nije oklijevao da podrži druge režime koji, kao i sam Izrael, vide nasilnu moć kao vrlinu i apsolutnu, brutalnu kontrolu kao željeni cilj.

Netanyahu će sigurno otići – bilo ove godine ili naredne. Na njegovo mjesto će doći drugi u dugom, neprekinutom nizu despota koji ljudska prava i međunarodni zakon vide kao prepreke u njihovom nastojanju da dovrše etničko čišćenje Palestinaca započeto davno kada je počela Nakba, rano ujutro 9. aprila 1948.

Vjerujem li je da će uspjeti? Ne. Vjerujem li da će korjenita promjena u sistemu koji pokreću aparthejd i okupacija iznenada preokrenuti priliv mržnje kroz izraelsku glasačku kutiju koja odavno predstavlja tihi izgovor za odvratne zločine? Naravno da ne.

Pa ipak, u konačnici, ostajem ispunjen nadom da će uz odlučan, povremeno vojni, otpor Palestinaca na terenu, zajedno sa podrškom sve veće svjetske zajednice koja ispravno razumije da je šutnja saučesništvo, doći promjena i to na način koji će glasno odjeknuti. „od rijeke do mora…“

Na kraju, ne sumnjam da će zajednici nacija ponestati izgovora, ako ne vremena, i da će konačno reći dosta, i da će to uraditi na način koji osigurava da se milioni Palestinaca bez države vrate kući, konačno i otkriju da stari, zahrđali ključevi još otvaraju vrata koja vode ka jednakosti, slobodi i pravdi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.