Piše: Crispian Cuss

Više od deset godina nakon američke invazije na Irak, početne političke pozicije su srušene. U Teheranu, Francuska i Irak raspravljaju o stvarnoj namjeri vojne intervencije. Dok u Parizu koalicija 30 zemalja javno podržava SAD-ove planove za vojnu akciju.

Ovaj razvoj događaja je uslijedio nakon obraćanja predsjednika Baracka Obame uoči 13 godišnjice napada 11. septembra, u kojem je on jasno istakao koji je američki odgovor na Islamsku državu Irak i Levant (ISIL).

Obama je definisao strategiju u četiri etape koje se zasnivaju na zračnim napadima, podršci lokalnim snagama, regionalnom savezu i humanitarnoj pomoći kako bi se „oslabila i na kraju uništila teroristička grupu poznatu kao ISIL“. (SAD oštro odbacuje postojanje Islamske države jer ona nije ni islamska ni država).

Pa ipak, osim što je najavio propast terorističke grupe, mnogo toga je ostalo nedorečeno. U njegovom govoru nije bilo jasne potrvrde o američkoj politici za bliskoistočni region, niti željama SAD-a za uključivanje pojedinih zemalja. Cilj je samo iskorijenjivanje ISIL-a. Ništa nije rečeno o tome šta će uslijediti nakon ukidanja ISIL-a. To nisu slučajni propusti nepromišljene vanjske politike, nego priznanje da je krajnje neizvjesna prognoza. Uzimajući u obzir ovaj početni pesimizam, sa pravom se pitamo zašto i kako se SAD odlučio ponovo uključiti.

Činjenica da se toliko zemalja obavezalo na savez, koji je u nekim slučajevima samo u vidu moralne podrške, pokazuje koliki strah izaziva ISIL.

Regionalni faktori

Spremnost Amerike da se vrati u Irak proizilazi iz nekoliko motiva koji se prepliću. Kao prvo, mnogi osjećaju odgovornost prema Iraku nakon invazije 2003. godine. Bivši američki državni sekretar Colin Powell je rekao: „Ako ga [režim] srušite, odgovorni ste“. Ovo sve zbog uvjerenja kako je američka vanjska politika sila koja radi dobra djela. Moralni cinici bi trebali da razmisle o trenutnoj ruskoj intervenciji u Ukrajini. Pored toga, iako je SAD sporo reagovao na teško stanje jezida, skoro niko drugi nije pomakao prstom.

I na kraju, postoji više odlučujućih regionalnih faktora. Činjenica da se toliko zemalja obavezalo na savez, koji je u nekim slučajevima samo u vidu moralne podrške, pokazuje koliki strah izaziva ISIL. Mnogi misle da oni imaju sposobnost da prošire svoju kampanju „Rušenja granica“ i da će se proširiti na Jordan i ostatak Arapskog poluotoka. Isto kao što SAD zna da on sam ne može uništiti ISIL, tako i ostatak regije zna da oni ovise o američkom vodstvu i oružju.

Sve upućuje na to da je SAD svjestan igre sukobljenih regionalnih sila kojom će morati upravljati i partnerstva koja će morati tolerisati.

Strategija SAD-a pokazuje da su uzeta u obzir loša iskustva iz Iraka i Afganistana, te da su spremni na dugotrajno djelovanje. Kao što je Obama upozorio: „trebat će vremena da se iskorijeni rak kao što je ISIL“. Isto tako, uzimajući u obzir ograničenu prirodu ciljeva koje je Obama u svom govoru postavio, a to jeste, uništenje ISIL-a, realno su se procijenili ciljevi onoga što se može postići.

Sve upućuje na to da je SAD svjestan igre sukobljenih regionalnih sila kojom će morati upravljati i partnerstva koja će morati tolerisati.

SAD-ov najvažniji politički partner u ovom poduhvatu je istovremeno i najnovija politička snaga na terenu. Naime, dok je politička stagnacija u Iraku omogućila širenje ISIL-a, njegova prijetnja je, paradoksalno, djelovala kao katalizator promjena, a SAD je za to vrijeme koristio zračne napade da nagradi formiranje nove vlade premijera Haidera al-Abadia.

Iako su se brzo angažovali u krvavim sukobima sa svojim novim susjedima na jugu, Kurdi trebaju biti jednako oprezni u odnosu prema Bagdadu, koji je zabrinut povećanom opskrbom oružjem koje na sjever šalju zemlje poput Francuske i Velike Britanije. Federalna vlada sumnja da bi Kurdi radije iskoristili ovo novo oružje da učvrste svoju nezavisnost nego da se bore za jedinstvo Iraka.

Američka strategija također ima jednu neugodnu posljedicu, a to je da ide u prilog iranskoj šiitskoj miliciji. Nedavni zračni napadi omogućili su brigadama Hezbollaha, zajedno sa Kurdima, da razbiju ISIL-ovu opsadu grada Amerlija. Slično tome, iako se potraga za umjerenim pobunjenicima u Siriji koji se protive i Assadu i ISIL-u, može pokazati kao izazov, činjenica je da bilo kakvo djelovanje protiv ISIL-a ide Assadu u korist.

Takvi dogovori će neizbježno dovesti do optužbi za licemjerstvo. Pa ipak oni su ključni da bi osiguralo da se borbe na terenu vode samo sa lokalnim snagama. Nakon raspada Iraka 2004. godine, kada su zbunjeni američki komandanti shvatili da će morati ranije otići, uobičajena praksa je bila citirati princip T.E. Lawrencea iz 1917. godine koji kaže da je „bolje pustiti Arape da to odrade dobro, nego da ti to savršeno odradiš“.

Iako kolaps iračke vojske u Mosulu dovodi u pitanje pouzdanost ovakvog principa, on je ipak istinita i uvjerljiva politička krilatica. 

Status ‘slabića’

Za Baracka Obamu u njegovom drugom mandatu, to nije veliki problem.  Njegov status „slabića“ znači da on nema razloga da se se boji političkih implikacija ponovne vojne akcije (identično kao što je Georgea W Busha najavio „povećanje broja američkih trupa u Iraku“ 2007. godine).

Njegove evropske kopije, poput Camerona, koji će za godinu dana izaći na izbore, nisu te sreće. Iako su brutalna ubistva Jamesa Foleya, Stevena Sotloffa i nedavno Davida Hainesa povećala podršku vojnom napadu, činjenica je da zapadna javnost nastavlja da preferira zračne, a ne kopnene intervencije.

Razlog zašto Obama nije rekao puno o tome kako će uspjeh izgledati i šta će uslijediti nakon ISIL-a je to što on zna da više nema dobrih opcija. On je odlučio da je i najgora opcija bolja nego da ništa ne učini. Obzirom na sve ono što smo vidjeli u Iraku u posljednih nekoliko mjeseci, to je dovoljno dobro opravdanje.
 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera