Zašto se bliskoistočne ekonomije muče da budu raznolikije?

Pogled na naftnu rafineriju Ras Tanura saudijskog Aramca 21. maja 2018. (Reuters)

Zašto bliskoistočne naftom bogate ekonomije nisu uspjele uvrstiti raznolikiju ponudu uprkos obećanjima i grandioznim planovima? Odgovor ne leži u odsustvu dobrih tehničkih planova ili slaboj implementaciji, već u političkim podstrecima. Ako su mnoge druge države bile u stanju uspješno učiniti svoje ekonomije raznolikijim nije to bio samo rezultat dobrih politika već ispravnih političkih podstreka onih na vlasti.

Omogućavajući politički okvir bio je zajednički nazivnik u svim uspješnim eksperimentima diverzifikacije. Primjer Bocvane potcrtava ulogu stabilnih političkih koalicija i povoljnih inicijalnih i vanjskih uslova. Kada je dobila nezavisnost, Bocvana je naslijedila višestruke izborne jedinice koje predstavljaju različite ekonomske interese. To je dopunjeno prisustvom političke konkurencije i stabilnih koalicija. Treći važan faktor je povoljna eksterna okolina. Članstvo Bocvane u Južnoafričkoj carinskoj uniji poslužilo je kao pozitivan podstrek za razumnu makroekonomsku reformu. Zajedno su svi ovi faktori odigrali ulogu u štićenju interesa sektora bez resursa.

Malezijsko iskustvo pojačava istu poruku. Kada je Malezija stekla nezavisnost, kineska zajednica je predstavljala moćnu de facto ekonomsku silu jer su kontrolisali malezijski privatni sektor. Njihovo kontinuirano prisustvo održavalo je ravnotežu svim tendencijama sektora prirodnih resursa da rastu na račun privatnog sektora. U političkoj domeni, konsocijacijski sporazum između etničkih malajske i kineske zajednice podsticao je sistem dijeljenja moći koji je štitio ekonomske interese kineskih biznismena. Loša makroekonomska politika – posebno precijenjen kurs – bio je politički neprihvatljiv za kineske interese. Bila je to i loša politika i loše političko djelovanje. Ako je domaća politička ekonomija bila od pomoći, bilo je to i umetanje ove države u regionalni trgovinski krug, koje je kreiralo pozitivna regionalna preljevanja koja su podržala razvoj privatnog sektora.

Jasno, svaki slučaj je drugačiji i mora biti posebno analiziran. Ali politika pruža zajedničku nit ovim pričama. A upravo su ovdje arapske ekonomije posebno izazvane. Izuzev nekoliko slučajeva, većina država u regionu nije naslijedila jake i raznolike ekonomske izborne jedinice koji su mogli steći politički glas nakon nezavisnosti, i izbalansirati dominaciju naftne ekonomije. Nepovoljna eksterna okolina, koja rezultira negativnim prelijevanjima od regionalnih sukoba i nestabilnosti, služila je kao još jedna prepreka za diverzifikaciju. Bliskom istoku su dakle nedostajala sva tri faktora koja su usmjeravala ekonomsku diverzifikaciju u drugim državama: snažne političke koalicije, raznolika ekonomska biračka tijela i posljedice pozitivnog susjedstva.  Sa ovim nepovoljnim nasljedstvom, postoji li ikakva stvarna nada za raznolikost?

Tri stavke

U tom pogledu, imam sljedeće tri stavke da iznesem:

Uspješna diverzifikacija zahtjeva novo političko rješenje koje omogućava elitama da ustupe veći prostor privatnom sektoru;

Diverzifikacija ima male šanse za uspjeh bez regionalne vizije koja pruža komplementarnosti među arapskim ekonomijama i kreira zajednički ekonomski prostor da se nosi sa novim ekonomskim izazovima zajedničkim za sve države;

Kontinuirana ekonomska promjena na Bliskom istoku zahtijeva širi set ustupaka koji prevazilazi domaće i regionalne političke elite. Također zahtijeva iskren i konstruktivan geopolitički diskurs koji ponovo razmatra balansiranje između uske, kratkoročne vizije geostrateške stabilnosti i dugoročnog razvoja.

Dopustite mi da kratko obrazložim svaku od ovih stavki.

Uzimajući u obzir prvenstvo političkog, debata o diverzifikaciji mora početi sa diskusijom elitnih podstreka i političkih ustupaka. Ako zatvaranje ekonomije koristi elitama koje traže najamninu, šta će ih uvjeriti da ustupe veći ekonomski prostor?  Koji ustupci su potrebni od vladajuće elite i šta će ih uvjeriti da predaju svoju kontrolu nad ekonomijom i povezanim najamninama? Možda trebaju dobiti kompenzaciju za gubitak najamnina od poravnavanja ekonomskog polja. Ipak, nove strategije rasta u izranjajućim tržištima izgrađene su na sretnoj (iako krhkoj) koegzistenciji ekonomije i politike.

Kineski primjer služi da ilustruje kako ekonomska reforma može biti usklađena sa interesima političkih elita. Kinesko političko iskustvo je izrazito bazirano na centraliziranoj autoritarnoj kontroli. Ali ovaj sistem omogućava balansiranje suprotstavljenih interesa. Postoji uporedo sa znatnom regionalnom decentralizacijom gdje lokalni lideri nalaze snagu u patronatu – kao u bilo kojoj zemlji u razvoju – ali su jednako snažno podsticani da osiguraju ekonomski rast u svojim lokalitetima. Ekonomski rast donosi jasne političke dividende za lokalne elite. A birokrati se suočavaju sa snažnim podsticajima za performans. Kao rezultat, rast ekonomije je postao integralna komponenta funkcije političkog cilja.

Drugarski kapitalizam

Izuzev često citiranog primjera Kine, afričke nedavne uspješne priče potvrđuju značaj elitnih podsticaja. Uzmite u obzir nedavnu ekonomsku transformaciju Etiopije, koja ju je svrstala u listu 10 najbrže rastućih ekonomija u svijetu. Ključna za ovo iskustvo rasta bila je uloga javnih investicija u infrastrukturu i javna preduzeća podržana specijaliziranim zadužbinama usmjerenim prema promoviranju investicija u nedovoljno razvijenim regijama. Iako ovaj model kapitalizma postavlja ozbiljna pitanja o tržišnoj konkurenciji, on dokazuje da elite mogu dati prednost ekspanziji ekonomskog kolača kada su oni među vodećim korisnicima.

Ovo je, na kraju krajeva, ključna tačka traktata od Northa, Wallisa i Weingasta o nasilju i društvenim odredbama. Promjena često počinje sa malim ciljevima i procesima koji su kompatibilni sa podsticajima elita. Ali, ono što je na početku privilegija za upućene, može u konačnici postati univerzalno pravo za sve druge.

Ukratko, ideja je tragati za idealnim iskustvom rasta koji će se jedinstveno uklopiti u sve arapske kontekste. Zapravo, ideja je naglasiti da koju god razvojnu strategiju Bliski istok usvoji, treba razmotriti i omogućiti političke podsticaje. A elite su rijetko predavale svoju ekonomsku kontrolu osim ako je postajala ključna za njihov opstanak. Tzv. „Arapsko proljeće“ bilo je nedavno kucanje na vrata moći. Nažalost, umjesto da je rezultiralo u bilo kakvom istinskom ekonomskom ustupku, ono što smo umjesto tog vidjeli, je uobičajeno poslovanje. Jedini ustupci koji su se desili su finansijski ustupci zaodjenuti u jeftine zajmove, povećanja plate i bonuse. Ali takvo privremeno umirenje bez promjene temeljnih pravila igre neće dugo djelovati. A pravila ostaju osmišljenja u korist biznismena u i oko kraljevskog kruga.

U sjevernoj Africi, drugarski kapitalizam se ponovo pojavljuje, a ugovori za upućene i dalje cvjetaju širom većeg dijela regije. U ovom kontekstu, ekonomska diverzifikacija će biti teška, ako ne i nemoguća za realizovati bez novog političkog rješenja koji će važiti za budućnost dalje od nafte i sukoba. Na samom minimumu, ovoj regiji je potreban novi diskurs o ekonomskoj reformi koji mobilizira javnu podršku za dva ili tri fundamentalna ustupka koja elite moraju predati za dugoročni ekonomski preporod.

Druga ideja

Sada ću pričati o drugoj ideji. Argument, ukratko, je da planovi o nacionalnoj diverzifikaciji koji zanemaruju regionalne poveznice u razvoju su osuđeni na propast. Važno je prepoznati da, u slučaju Bliskog istoka, pitanja nacionalnog i regionalnog razvoja su usko povezana. Dok nacionalne inicijative mogu započeti ekonomski preporod, bit će teško održati ga bez pristupa regionalnom tržištu. Malo je država koje su uspješno učinile ekonomiju raznovrsnijom bez proširenih tržišta i dubljih trgovinskih reformi koje regionalna trgovinska liberalizacija pruža. Nedavni ekonomski uspjeh Turske izgrađen je na strateškom njegovanju regionalnih trgovinskih poveznica. U Aziji i Latinskoj Americi, regionalne tržišne poveznice nude dodatni put za industrijalizaciju kroz ulazak u globalne lance opskrbe, koji imaju težnju da formiraju prostorne konglomerate. Arapske države su u ovom pogledu u nepovoljnom položaju.

Veći, koordinirani napor je potreban na regionalnom nivou da se podstaknu trgovinske komplementarnosti, uspostavi regionalna javna infrastruktura, i da se olabave trgovinske barijere. Uzimajući u obzir historiju ponovljenih neuspjeha regionalne ekonomske saradnje i nepovoljne sigurnosne klime, ovo izgleda kao pusti san. Bez obzira koliko nepraktično, bit će teško zaobići regionalno pitanje u bilo kakvoj novoj viziji za arapski razvoj. U političkoj ekonomskoj terminologiji, rezon za ovo je još jači, jer će se samo kroz regionalno integrisanu klasu trgovaca stabilno biračko tijelo za ekonomsku i političku reformu pojaviti.

Ako su širi ekonomski izazovi s kojima se arapske države suočavaju uobičajeni, i one zaslužuju zajednički odgovor. Sve i ako kooperativno rješenje ne služi uskim frakcijskim interesima političkih elita, arapsko civilno društvo mora stati iza ovog regionalnog projekta.

To me dovodi do uloge geopolitike, zadnjeg elementa mog argumenta. U regiji koja je historijski ostala poprište sukoba i nasilja, teško je zamisliti ekonomsku diverzifikaciju u izolaciji od geopolitike. Moćne negativne vanjske strane koje proizilaze iz regionalne nestabilnosti umanjile su čak i skromna postignuća na ekonomskom frontu. Prije nedavnog talasa nasilja, države Levanta počele su svjedočiti opadanju troškova i rastućoj regionalnoj trgovini. Ova ograničena postignuća su umanjena regionalnim nasiljem. Strane vojne investicije pod krinkom promjene režima urušile su državni kapacitet, razorile javnu infrastrukturu i raskomadale samo društveno tkivo arapskih društava. Ova regija je unazađena nekoliko decenija.

Geopolitičke posljedice

Ako sukobi uspore razvoj istinska ekonomska renesansa u arapskom svijetu će također imati geopolitičke posljedice. Strane sile imaju dubok ekonomski, politički i vojni otisak u regiji. Ekonomski nezavisan Bliski istok može izazvati ustanovljene obrasce eksterne hegemonije i potkopati prolongirano naslijeđe prinicpa zavadi pa vladaj. U ovom miljeu, strukturalna ekonomska promjena također zahtijeva geopolitički ustupak od regionalnih i globalnih sila koje imaju velike uloge i utjecaj na Bliskom istoku. Kako je nedavna izbjeglička kriza pokazala, prelijevanja od regionalnog sukoba teško je zadržati unutar arapskih granica. Ovo je pravi trenutak da se govori i ustupcima. Miran i prosperitetan društveni poredak je sada od direktnog interesa za globalnu zajednicu, posebno Evropu.

Strane sile su suočene sa dubokim balansiranjem između uskih kratkoročnih strateških interesa i dugoročnog razvoja. Ljudski i ekonomski trošak ovog balansiranja politike raste sa svakim danom. Pa ipak, efikasan globalni odgovor primjetno nedostaje. Od početka Arapskog proljeća, ekonomski razvoj je bio uočljiv svojim odsustvom u zapadnjačkom političkom diskursu. Nije postojala velika vizija za regionalni razvoj kod multilateralnih institucija ili zapadnih vlada. Inicijative kao što je partnerstvo Deauville i Arapski partnerski fond su beznačajna nastojanja i veličinom i značajem, i jednostavno su zamijenili riječi za djela. S druge strane, vidjeli smo veliku eskalaciju u prodaji oružja arapskim državama. Umjesto da iskoriste svoj „sazvani autoritet“ da organiziraju regionalno finansiranje za veliku razvojnu inicijativu, zapadne sile su umjesto tog od 2011. prodale oružje državama GCC-a u vrijednosti od više milijardi dolara.

Na kraju, ekonomska diverzifikacija na Bliskom istoku – daleko od tog da je čisto tehnokratska stvar – nosi duboke implikacije moći, uključujući sve tri međusobno isprepletene sfere u domaćoj, regionalnoj i geopolitičkoj domeni. Proizvodeći veći broj i različite proizvode, diverzifikacija povećava kompleksnost ekonomske razmjene već i rizikuje proizvodnju nezavisnih biračkih tijela čije političke ekonomske posljedice nisu ni neutralne za domaće strukture moći niti za prevalentno geopolitički poredak. To poziva na holističko razumijevanje izazova diverzifikacije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera