Zašto smo se prestali voljeti sa Rusijom

Piše: Andrej Nikolaidis

Biće to težak razvod.
Teško je reći: je li brak bio iz interesa, čak i kada traje vjekovima, koliko se razvukao ovaj, rusko-crnogorski.
Nije se, naravno, štedjelo na izjavama ljubavi, nije manjkalo zakletvi na vječnu vjernost. Ali Rusija je vazda bila velika i moćna, a Crna Gora mala i slaba. Crnoj Gori su trebali rusko žito, oružje i novac, a Rusiji saveznik tamo daleko na jugu, na toplom moru.

Bilo je u toj ljubavi komičnih, čak i urnebesnih epizoda, kao ona sa tuđincem koji je stigao među crnogorska plemena, predstavio se kao ruski car, a ovi mu odmah dali da im vodi državu. Ili ona sa crnogorskim ulijetanjem u rusko-japanski rat. Ili ova najnovija, zbog koje bi čovjek pomislio da u Crnoj Gori ljudi danas internet kortste taman koliko i u vrijeme Lažnog cara Šćepana Malog.

Široka ruska duša

Crnogorski majstori istraživačkog novinarstva nedjeljama su pisali kako Kremlj vrši pritisak na Crnu Goru zbog uskraćivanja radnih dozvola dvojici ruskih državljana. Onda se, po pisanju ruskih medija, ispostavilo da ta dvojica u Crnoj Gori zastupaju interese Igora Kolomoljskog, ukrajinskog tajkuna i neprijatelja Kremlja. Pa ispalo da su istraživači otkrili da se Moskva zalaže za prava saradnika, ljudi koje je stavila na potjernicu. Jest široka ruska duša, ne tvrdim suprotno, ali baš toliko razumijevanje za saradnike ozbiljnih političkih neprijatelja, po principu – prijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj?   

Mali nesporazumi između Crne Gore i Rusije dešavali su se, hoću reći, ne zbog manjka nego, upravo suprotno – zbog viška ljubavi. Ne kažu džabe: ljubav je slijepa. U prvoj deceniji ovog milenija rascvjetala se ta ljubav u tisuće, ma šta tisuće, milione cvjetova. Dolazili Rusi u Crnu Goru, kupovali kuće, imanja, kupili i Kombinat aluminija u Podgorici. Oleg Deripaska, kupac, i Milo Đukanović, prodavac, zalili to, ako je vjerovati podgoričkoj bulevarskoj štampi, u kafeu po imenu “Grand”. Sjeli tamo na VIP kožne fotelje i nazdravili “Chivas Regalom”.

U ekonomiju se ne razumijem, ali o viskiju, da prostite, znam ponešto, i to ne iz teorije, nego iz prakse, sa terena. Čim sam pročitao da su nazdravili “Chivasom”, znao sam da taj posao neće završiti dobro. Jest da je Drug Tito pio “Chivas”, doduše u Royal Salute verziji, koja je posve druga priča, pa je kod nas u narodu ostalo da je to čudo od pića. Rakija, što bi se reklo, za velike ljude. Ali “Chivas Regal” je viski za one koji ne vole viski, pojma nemaju o viskiju ali, eto, takav je život, za viski imaju para. Ako nazdravljaš prodaji najveće tvornice u državi, valjda će se naći kakav dobar single malt, ne mora osamnaest, i dvanaest godina star je OK?

Prema mom skromnom sudu, za tu prigodu je najbolji bio “Laphroaig”: blago je slan, kao crnogorsko toplo more na koje su se Rusi nameračili, a aroma mu vuče na Njeguški pršut, koji Rusima nije mrzak. Ako ne, ako je baš morao biti blended, daj barem “Dimple”, ima ga u svakoj boljoj samoposluzi u Podgorici.

Elem, puklo to sa KAP-om, Crna Gora tvornicu oduzela Rusima, ovi lansirali gomilu odštetnih zahtjeva i tužbi. Ako im sve to prođe, platićemo mi Rusima i čitavu milijardu eura za fabriku koju smo im prodali.

Rusi su to teško primili. Pale su lične uvrede na račun Đukanovića. Nastala opšta mobilizacija u Putinovim partijama u Crnoj Gori. Iz Nove srpske demokratije poručili kako je Đukanović izdao i Miloševića i Rusiju. 

Ulog je, šalu na stranu, bio ogroman: posredstvom KAP-a Moskva je praktično kontrolisala čitav repro-lanac, kičmu crnogorske privrede, onoga što je ostalo od nje kad je podvučena crta pod sve propale privatizacije nazdravljene “Chivasom”.

Trajala bi rusko-crnogorska ljubav i dalje da Crna Gora nije naumila da uđe u NATO. Pa se, na bi li to i postigla, pridružila sankcijama koje je Evropska unija uvela Rusiji.

Rusi su to teško primili. Pale su lične uvrede na račun Đukanovića. Nastala opšta mobilizacija u Putinovim partijama u Crnoj Gori. Iz Nove srpske demokratije poručili kako je Đukanović izdao i Miloševića i Rusiju. Ako ćemo pravo, baš to je najbolje što je Đukanović uradio. Gdje bi nam kraj bio da ih je “izdao” na prepaid, unaprijed, pa da i sa jednima i sa drugima nismo nikad imali posla. Najveći problem sa Novom srpskom demokratijom je baš to što govore “demokratija” i “EU”, a misle Slobova Velika Srbija i još veća Rusija.   

Pomesti ruske agente

Pokazalo se i da istinski problem Crne Gore nije to što su ruski igrači u opoziciji, nego što ih ne manjka ni u vlasti, posebno u obavještajnom sektoru. Ako je, velim opet, vjerovati bulevarskoj štampi, Crna Gora će, želi li ući u NATO, najprije morati iz svojih službi bezbjednosti pomesti ruske agente.

A onda stigla vijest: Rusija uvela sankcije Crnoj Gori. Ja se taman ponadao da je to tačno – za Crnu Goru bi blagotvorne bile ne samo ruske sankcije, nego i potpun prekid svih odnosa sa “Majkom Rusijom”: i da to, ako je ikako moguće, potraje barem onoliko dugo koliko turski zeman.

Dežurni rusofili likovali: eto vam sad NATO, pa njima prodajte vino. Ista politička struktura zabrinuta za ruske sankcije svojevremeno je učinila sve da Crnu Goru gurne najprije u istinske, razarajuće sankcije međunarodne zajednice koje su dovele do hiperinflacije, potom i da Crnu Goru gurnu u rat sa NATO-om, tokom vazdušnih napada na Srbiju.

Kad iz crnogorskog Ministarstva vanjskih poslova javljaju: nije istina, “Crna Gora nije na spisku zemalja prema kojima su uvedene sankcije Vlade Ruske Federacije”.

Saopštio MVPEI da “na objavljenom spisku proizvoda zabranjenih za uvoz u Rusiju nema proizvoda iz Crne Gore”.

“Odlukom Vlade Rusije u narednih godinu dana zabranjen je uvoz određenih proizvoda iz zemlja članica Evropske unije (EU), Sjedinjenih Američkih Država (SAD), Australije, Kanade i Kraljevine Norveške”, ističe se u rečenom saopštenju.

Gotova igra

Džabe sva saopštenja: pred Crnom Gorom tek stoji ozbiljno “Ne” Rusiji. To jasno proizilazi i iz autorskog teksta koji je Andres Fog Rasmunsen, generalni sekretar NATO-a, objavio u Financial Timesu. “A danas, dok se suočavamo sa najvećim izazovom od završetka Hladnog rata, očekujem od svih saveznika da učine više za našu zajedničku bezbjednost”, piše Rasmunsen. I još veli kako su “tokom proteklih pet godina NATO saveznici imali prosječne izdatke za odbranu smanjene za 20 odsto. Rusija je povećala svoj budžet za odbranu za 50 odsto”.

Rasmunsenova se “očekivanja”, naravno, odnose prvenstveno na članice NATO-a, ali ne treba biti starina-mudrac sa gore da bi se razumjelo kako će se ponešto “očekivati” i od onih koji žele članstvo u Savezu.
Što će reći da je, za Crnu Goru i njene lidere, igra “hajdemo malo piti Chivas kao Tito, hajdemo malo sjediti na dvije stolice između dva bloka kao Tito” – gotova. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera