Zašto Srbiju baš i ne zanima presuda iz Haga

Nove generacije u Srbiji čut će o 'Oluji', ali na pervertiran način (Wikipedia)

Piše: Jelena Milić

Međunarodni sud pravde u Hagu će trećeg februara izreći presude u slučajevima tužbe Hrvatske i kontratužbe Srbije za  genocide navodno počinjene nad Hrvatima i Srbima tokom rata u Hrvatskoj 1991-1995.

Zastupnik nekadašnje Savezne Republike Jugoslavije pred tim sudom Ujedinjenih nacija Tibor Varadi očekuje da će biti odbačene obe tužbe, podsećajući da se pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju – Haškim tribunalom – nije sudilo pojedincima za ove zločine u Hrvatskoj.

Presude MSP-a dolaze u vrlo dinamičnom periodu unutrašnjih političkih odnosa u obe zemlje pojedinačno, ali i u periodu nešto napetijih bilateralnih odnosa. Oni su, doduše, nešto zategnutiji upravo zbog potreba unutrašnjih političkih tržišta, no ne treba zaboraviti na velika otvorena pitanja koja postoje između dve zemlje.

Prema popisu Igmanske inicijative, asocijacije nevladinih organizacija iz takozvanog Dejtonskog trougla, Hrvatska i Srbija imaju osam velikih otvorenih bilateralnih sporova i izazova: granice, nestale, prava manjina, sukcesiju, procesuiranje ratnih zločina, statusna i imovinska pitanja građana nastala raspadom SFRJ, pitanje državljanstva i, na kraju, sveobuhvatno suočavanje sa nedavom prošlošću.

Hrvatska i Srbija trenutno imaju osam velikih otvorenih bilateralnih sporova i izazova.

Ovi veliki sporovi teško bi se rešavali i u mnogo stabilnijim demokratijama i manje opterećenim ekonomskim izazovima od Hrvatske i Srbije. U Hrvatskoj, posle nekima neočekivane pobede Kolinde Grabar-Kitarović (Hrvatska demokratska zajednica) na nedavnim predsedničkim izborima, slede uskoro parlamentarni izbori, a nije nemoguće da budu i pre vremena. Time se tumači i njena nešto oštrija retorika prema Srbiji, a mnogi misle da trenutno vladajuća Socijaldemokratska partija neće prezati od tih tema u nedostatku brzih rešenja za tešku ekonomsku situaciju. Dodatno, protesti vetrana, iako formalno zaustavljeni, pokazali su koliko uticaj oni imaju na hrvatska dnevna dešavanja.

U Srbiji je i dalje dominantan trend putinizacije. Narodni poslanici iz redova vladajuće većine posmatrali su nelegalne izbore na istoku Ukrajine bez kazne, u skupštinskoj sali sede sa zastavicama samoproglašene narodne republike Donjeck, bez reakcije vrha stranke ili predsedavajućih Skupštinom, u svojim TV autorskim emisijama besomučno lažu o Tužiocu za ratne zločine i ombudsmanu za ljudska prava, bez reperkusija…

‘Žmirenje’ na genocid

Iz dana u dan načinom na koji se vlast obrušava na Tužilaštvo za ratne zločine, na ombudsmana, na slobodne medije, na organizacije civilnog društva, pre svega na Fond za humanitarno pravo zbog objavljivanja mučnog, ali nepobitnog “Dosjea Rudnica”, Srbija pred očima zasad nemih Evropske unije i SAD-a klizi ka autokratiji.

Ne preza se od njajjeftinijeg populizma tipa “ombudsmane, kolika je tebi plata, a narod gladuje…”, iako većina zvaničnika vladajuće koalicije – kad im se saberu sve prinadležnosti za članstva u kojekakvim upravnim odborima, čega se ne odriču, iako pričaju o departizaciji javnih preduzeća – redom imaju veće prihode. Tabloidi koji novu hrvatsku predsednicu lažno predstavljaju kao pornozvezdu ne kažnjavaju se adekvatno, niti vlast prestaje da im daje ekskluzivne informacije.

Nedavno održana sednica skupštinskog Odbora za kontrolu službi bezbednosti, sazvana posle nezakonitog odbijanja Vojnobezbednosne agencije da ombudsmanu da na uvid dokumenta o incidentima između vojne policije, civila i Žandarmerije, a koji su se dešavali tokom Parade ponosa, ogolila je koliko vladajuća koalicija urušava demokratske tekovine podele vlasti, pravne države i, naročito, demokratske kontrole sistema bezbednosti. Umesto da posle objavljivanja “Dosjea Rudnica” vlast kaže kako se teški navodi moraju ozbiljno proveriti, ona odmah kreće u defamamciju Fonda za humanitarno pravo i bezrezervnu podršku načelniku Generalštaba Vojske Srbije Ljubiši Dikoviću, koji je bio komandant 37. motorizovane brigade, koja je bila u rejonu dejstava gde su počinjeni zločini nad albanskim civilima, čija su tela nedavno nađena u Rudnici.

Vlast u Srbiji se danima obrušava na Tužilaštvo za ratne zločine, ombudsmana, slobodne medije, organizacije civilnog društva…

Nedavna potvrda prvostepenih presuda za genocid počinjen u Srebrenici skrajnuta je iz svih provladinih medija. Ostali mediji su u stanju da prate događaje, ali je za objektivnije informisanje zainteresovana zabrinjavajuće mala skupina građana Srbije.

Ovo je, dakle, pravi teren u Srbiji na koji će pasti presuda iz Haga, ma kakva bila. Nove generacije, mahom okupirane mogućnošću učešća u kojekavim takmičarsko-pevačkim emisijama, neće imati ko da podseti da je rat vođen na teritoriji Hrvatske, a ne Srbije, da su srpske trupe ušle u Hrvatsku, a ne obrnuto… Čuće samo o “Oluji”, ali i o tome na pervertiran način. Etničko čišćenje Srba iz Krajine i zločini koji su ga pratili, zajednički zločinački poduhvat Miloševićeve Srbije, Tuđmanove Hrvatske i američke Centralne obaveštajne agencije, biće skrajnut kuknjavom zašto nije proglašeno genocidom. Kao da je etničko čišćenje mali zločin – nedostojan nesretnih Srba tamo.

Špijuni i heroji

Ovo se radi zarad uporne potrebe uspostavljanja “ravnoteže zločina”, za koju je potrebno dokazati da nije samo Srbija “genocidna”, to jest da se minimizira užas i srpska odgovornost za Srebrenicu i Podrinje generalno. O Ovčari i drugim zločinima srpskih snaga u Hrvatskoj, naravno, govoriće se još mnogo manje. Činjenica da je saradnja tužilaštava za ratne zločine Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske konačno institucionalno omogućena, te da su počele i nešto veće optužnice da se dižu, u Srbiji se “preventivno” neutrališe sistemskim napadom vlasti na rad srpskog Tužilaštva za ratne zločine. Tužilac Vladimir Vukčević se proglašava američkim špijunom, dok je teško inkriminsani general Diković, naravno, neupitan heroj.

Imajući gore navedno u vidu, kakve god presude za tužbu Hrvatske i kontratužbu Srbije za genocid da budu, srpske elite će naći načina da ih tumače tako da se dezavuišu koncept međunarodnih krivičnih sudova i tranzicione pravde. Njih nikad nije ni bilo briga za srpske ili druge žrtve, ni kad su glasno zagovarali, a možda i učestvovali u realizaciji nacionalističke zločinačke politike, ni sad, kad glume evropejce, a ustvari samo brane one koji im pomažu da ostanu na vlasti.

Ovo se radi zarad uspostavljanja ‘ravnoteže zločina’, za koju je potrebno dokazati da nije samo Srbija ‘genocidna’.

Otud neće prezati da zbog svojih interesa, obrušavanjem na tranzicionu pravdu, uspore i dezavuišu i eventualna nova suđenja za zločine nad Srbima u Hrvatskoj, na Kosovu ili Bosni i Hercegovini. Ono što u tom svom pristupu zaboravljaju je da ni oni ne kontrolišu sistem bezbednosti u Srbiji, da on kontroliše njih, kao što je kontrolisao mnoge pre njih, pa im ugledao leđa kad im više nisu trebali ili se usudili da iskorače mimo njihovih zadatih linija.

Lopta je, pre svega u dvorištu Evropske unije, ona je ta koja Srbiji mora intenzivnije i sistematičnije pomoći da sistem bezbednosti konačno stavi pod demokratsku kontrolu, te da provede druge potrebne reforme, uključujući i kadrovske, kojih nema bez suđenja za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti. Otud ona više ne sme da ćuti na bezočnosti srpskih vlasti, sve u cilju realizacije Briselskog sporazuma, pa šta košta da košta. Ako ne zbog žrtava, onda i zbog sebe same, jer ni njegove implementacije, a kamoli trajnije regionalne stabilnosti i mogućnosti zajedničke borbe protiv terorizma, ne može biti sa ovakvim stanjem u srpskom sistemu bezbednosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera