Zašto su bubašvabe u Srbiji drugačije od onih u Ruandi

'Mitrovićeva ofanziva pokatkad zaista liči na rat sa rivalskim tabloidima' (Reuters)

Oni koji su kroz nacionalne frekvencije puštali „bubašvabe“, poslednji put su kažnjeni zatvorskom kaznom u Africi, još 2006. godine.  Direktora radio i TV stanice u Ruandi, Džozefa Serugendoa, tada je Međunarodni sud za zločine u Ruandi, osudio na šest godina robije, zato što je podsticao na ubijanje Tutsija, nazivajući ih bubašvabama. Direktoru tada veoma slušanog radija sa nacionalnom frekvencijom, ublažena je kazna zatvora zato što je priznao da je kriv „za javni i direktni podstrek na genocid“ u kome je devedesetih godina ubijeno 800.000 ljudi.

Serugendo je umro od teške i neizlečive bolesti, dva meseca pošto mu je izrečena kazna. Tek jedanaest godina pošto je u javnost puštao otrov, bubašvabe i ostalu gamad, uspeli su da ga uhvate u Gabonu, i prebace u Arušu gde se nalazio Međunarodni sud za zločine u Ruandi, koji su, isto kao i Tribunal za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, osnovale Ujedinjene nacije.  

Četvrt veka pošto su se iz ruandskog radija razmilele bubašvabe, iz TV Pinka u Srbiji takođe su počele da gamižu bube. Sa „najnovijim vestima“,  na „minut, dva“ vlasnik televizije sa nacionalnom frekvencijom svako malo prekida neki napeti akcioni film. Željko Mitrović je glavna „zvezda“ tzv. udarnih vesti u kojima spikerka sa pojačanom intonacijom čita njegova pisma upućena neistomišljenicima. On nas u otvorenom pismu obaveštava da nas „prljave kratkonoge smrdibube …koje bazde na švarglu i imaju zadah trule prošlosti …vuku unazad pet decenija”.  Obraća se vlasniku tabloida Kurir Aleksandru Rodiću i svima drugima “poput njega” . Prljave smrdibube pa još kratkonoge, a bazde na švarglu, otele su mladost celoj jednoj generaciji svojom “zlobom, pohlepom i podmićenim stavom”, grmi Željko Mitrović putem nacionalne frekvencije.

Sa jedne strane, po Željku Mitroviću je “deset vlada, još više gradonačelnika i funkcionera”  koji su  u “proteklih pola veka” od zemlje napravili veliku “megavidljivu deponiju punu prljavštine i otpada”. Mitrović sebe svrstava na drugu “naprednu” stranu : “Vučić, Siniša (Mali, aktuelni gradonačelnik Beograda, primedba novinara) i mnogi drugi, kojima je stalo grade puteve, fabrike, podižu čitave male gradove …”

“Kad god se pokrenemo”, govori spikerka, javi se” trulež koja je čitavoj jednoj generaciji otela mladost”. Te devojke koje su zaposlene na ružičastoj televiziji,  po nekoliko dana energično citiraju različite varijante pisma Željka Mitrovića.

Kolege novinari su legitimna meta

Njegova ofanziva pokatkad zaista liči na rat sa rivalskim tabloidima. Optužujući vlasnika Kurira, Mitrović istovremeno kači još sijaset ličnosti, već prema trenutnim okolnostima i dogadjajima.

Svojevremeno se Željko Mitrović okomio na Veselina Simonovića, nekadašnjeg glavnog urednika Blica. Tada su mediji, napad sa Pinka, vrlo oprezno, povezivali sa saobraćajnom nesrećom u Ustaničkoj ulici kada je sin Željka Mitrovića usmrtio sedamnaestogodišnju Andreu Bojanić i pobegao sa mesta nesreće, kasnije se predavši policiji. Činjenica da je njegov otac vlasnik Pinka, bila je naglašavana u medijskim izveštajima. Blic je ovom događaju posvetio nekoliko naslovnih strana. Usledili su napadi na glavnog urednika. Na sličan način, spikerke su prekidale program i čitale Mitrovićeve otrovne kvalifikacije, na račun kolege urednika i lista Blic.

Tada se oglasio Kolegijum dnevnog lista Blic i menadžment kompanije Ringier Axel Springer: “Mitrović napada Blic i njegovog glavnog urednika, jer želi da spreči objektivno i profesionalno izveštavanje Blica o tragičnoj saobraćajnoj nesreći u kojoj je učestvovao njegov sin”, naveli su odgovorni u ovoj kompaniji i ocenili da “to predstavlja najgrublju zloupotrebu televizije čiji je vlasnik, i nastavak Mitrovićeve prakse da se putem nacionalne frekvencije obračunava sa svakim ko mu nije po volji”.

Danas su, osim Rodića na udaru Mitrovića, najčešće opozicioni lideri, ili oni koji kritikuju aktuelnu vlast. Oni koji se protive izgradnji Beograda na vodi, ili ukazuju na kršenje principa urbanističkog plana, oni koji traže da se ispita ko je bespravno usred noći, pre više od godinu dana srušio objekte u Savamali, oni kojima se ne sviđa cena i mesto muzičke fontane izgrađene na kružnom bučnom saobraćajnom toku na Slaviji, na Pinku se proglašavaju za “smrdibube, šizofrenike, dripce i lopine, umobolne, retardirane, bitange, gmazove, strane plaćenike, svinje, tarantule…” Kroz Mitrovićev topli zec prošla je čitava plejada različitih ličnosti – od profesora Čedomira Čupića, preko Nebojše Čovića, bivšeg gradonačelnika Beograda Dragana Đilasa, preko lidera stranke “Dosta je bilo” Saše Radulovića, ili Saše Jankovića, osnivača pokreta “Slobodni građani Srbije”.

Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) već pet godina upozorava da Pink krši principe novinarskog kodeksa i zloupotrebljava pravo na nacionalnu frekvenciju, koja je zajedničko javno dobro. Sa naslovne stranice dnevnog lista Danas, nekolicina novinara upozorava da je Regulatorno telo za elektronske medije trebalo odavno da reaguje.

Svi mi mrzimo gamad, bilo da su bubašvabe ili smrdibube. Javno tužilaštvo se, međutim, nije oglasilo, mada je nazivanje ljudi smrdibubama očigledno govor mržnje.

Ne obazirući se na proteste iz novinarskih udruženja, vlasnik Pinka nastavlja sa kampanjom, a pojedini novinarski veterani usuđuju se da pretpostave kako se njegova pisma naručuju iz samog vrha vlasti, da bi se, pred izbore u Beogradu, oblatili istaknutije ličnosti oslabljene i urušene opozicije.

Nekadašnjem kandidatu za narodnog poslanika na listi SPS-JUL, do sada nije falila ni dlaka sa glave, nije se ni izvinio, te je nastavio sa zaprašivanjem svih nas putem televizije sa nacionalnom frekvencijom.  

Novinarski pozivi na ubistva

Ima, na žalost, kolumnista  i u zapadnom visokorazvijenom svetu, koji bubašvabama zagađuju prostor, a da im nije sudio nijedan domaći, ni međunarodni sud, niti su izgubili posao u svojim visokotiražnim medijima. Još pre dve godine, plavooka uvodničarka tadašnjeg tabloida Sun, Kejti Hopkins,  izjasnila se da su, što se nje tiče, migranti -“bubašvabe.”

“…Nemojte se zavaravati – migranti su kao bubašvabe. Možda izgledaju kao oni ‘Etiopljani kojima je Bob Geldof svojevremeno pevao’ ali oni će preživeti i atomsku bombu…”,  napisala je, tada, i dodala da je nije briga za njih: “Možete da mi pokažete fotografije kovčega, ili kako njihova tela plutaju po vodi, da mi pokažete mršave tužne ljude…”, ali “oni se mene ne tiču”.

Nedavno je otišla još dalje i eksplicitnije prizivala na masovna ubistva. Posle terorističkog napada u Mančesteru, na svom Tviter nalogu predložila je “konačno rešenje”, aludirajući na Hitlerov nalog da se istrebe Jevreji. Ovoga puta na red bi došli muslimani. Policija je došla do njenog posla tek kada su je prijavile druge kolege. Ona je brzo prebrisala taj otrovni tvit. Pokrenuta je peticija da bude kažnjena bar gubitkom posla. Ali ništa od toga. 

„Morate da pobijete Tutsije, oni su bubašvabe. Svi vi koji slušate, krenite u borbu za našu Ruandu. Borite se oružjem koje imate pri sebi: Oni koji imaju luk i strelu, nek ih upotrebe, oni koji imaju koplja nek krenu kopljima, moramo da se borimo. Moramo da uništimo Tutsije. Nema drugog načina…”, brujao je radio pre četvrt veka u Ruandi. Iako se Serugendo naknadno pokajao i izvinio svojim zemljacima, Međunarodni sud za zločine u Ruandi s pravom ga je kaznio.

Ni Željko Mitrović ni Kejti Hopkins ne pokazuju za sada nikakvu nameru ni da se izvinu, a kamoli da se pokaju ili stanu. Poruka koju nam šalju naši, svetski zakonodavci i moćnici je jasna: Samo su afričke bubašvabe smrtonosna pretnja. Ove naše smrdibube su manje opasne.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera