Zašto su katarski mirovnjaci napustili granicu Džibutija i Eritreje

'Prisustvo 500 katarskih vojnika u udaljenom području bio je skup i nezahvalan poduhvat', pišu autori (AP)

Pišu: Sultan Barakat i Sansom Milton

Mediji su brzo povezali odluku Katara da povuče svoje mirovne snage sa sporne granice između Džibutija i Eritreje s krizom u Zaljevu. Ova poveznica vjerovatno je napravljena zato što je Katar donio odluku o povlačenju snaga samo nekoliko dana nakon što su Džibuti i Eritreja objavili da staju na stranu Saudijske Arabije u ovom diplomatskom raskolu i degradirali diplomatske odnose s Katarom.

Povlačenje vojnika, ako se razumije kao refleksna reakcija, u suštoj je suprotnosti s načinom na koji se Katar ponaša od početka krize. Katar nije odgovorio jednako oštrim, kaznenim potezima Emirata i Saudijske Arabije u osvetničkoj spirali milo za drago niti je reagovao na države koje su reducirale diplomatske odnose, kao što je Jordan, poduzimajući osvetničke mjere protiv hiljada njihovih državljana koji rade u Kataru.

Iako su uredi Qatar Airwaysa zatvoreni u Abu Dhabiju, a njihovo više osoblje maltretirano, Doha nije poduzela takve mjere. Dalje, iako je prekinut dovoz hrane rutama koje idu kroz Saudijsku Arabiju i Emirate, Katar i dalje šalje blizu 57 miliona kubnih metara plina dnevno u Emirate.

To pokazuje da Katar nastupa strpljivo zauzimajući moralno nadmoćniji položaj – strategija koja se, izgleda, isplatila uzimajući u obzir broj međunarodnih prijestonica koje su se odbile pridružiti intenzivnom lobiranju Saudijske Arabije i UAE-a da ocrne Katar.

Tri razloga

Uzimajući u obzir ono što znamo o načinu na koji je Katar postupao tokom krize, objašnjenje da je povlačenje vojnika čisto refleksna reakcija na reduciranje diplomatskih odnosa ne uklapa se. Nema sumnje da se Katar, zbog reduciranih odnosa, nalazi u teškoj poziciji kao posrednik i čuvar mira između ove dvije nacije. Nijedan posrednik ne može efikasno djelovati sa smanjenom zastupljenošću, bilo na praktičnom, bilo na reputacijskom nivou.

Dakle, male su šanse da je ova odluka donesena u osvetničkom maniru. Postoje tri manje evidentna razloga zbog kojih je odluka o povlačenju aktualna već neko vrijeme i zašto je sada nemoguće da se bilo ko u Kataru zalaže za ostanak mirovnih snaga.

Prije svega, osnovni princip posredovanja u sukobu jest taj da bilo koja treća strana mora održavati vjerodostojnu prijetnju da će otići ako sukobljene strane nisu posvećene postizanju nagodbe posredstvom pregovora.

Proteklih sedam godina katarske snage bile su stacionirane u prašnjavoj, nenaseljenoj pograničnoj regiji između dvije istočnoafričke države kako bi pratile provođenje odredbi ugovora o prekidu vatre u kojem je posredovao Katar u junu 2010. godine.

Uprkos dosljednim pokušajima da se prekid vatre pretvori u mirovni sporazum, nije ostvaren značajan napredak. Mali pomak ostvaren je u martu 2016, kada je, u okviru sporazuma u kojem je posredovao Katar, Eritreja oslobodila četiri pripadnika Oružanih snaga Džibutija koji su zarobljeni u junu 2008. tokom pograničnih sukoba.

Međutim, tokom protekle godine, eritrejski pregovarački tim povukao se iz procesa posredovanja iako je embargo Vijeća sigurnosti UN-a na uvoz oružja Eritreji ponovo potvrđen u novembru 2016, zahtijevajući da Eritreja pusti sve nestale zatvorenike i dozvoli UN-ovim posmatračima da uđu u državu.

Geostrateške igre

Obje ove države, a posebno Eritreja, zanemarile su pozive na demarkaciju granica i počele poricati ozbiljnost problema, odbijajući pričati o pograničnom sukobu kao o ozbiljnom pitanju. Prisustvo katarskih mirovnih snaga omogućilo je objema stranama da se naviknu na status quo zastoja, koji odgovara i jednoj i drugoj.

Osim toga, Džibuti i Eritreja stalno se upuštaju u geostrateške igre promjene saveza. Kada se Katar uključio, pogranični spor između Džibutija i Eritreje bio je minorni sukob, a samo je mali broj međunarodnih aktera pokazivao zanimanje za posredovanje.

Otkad je kamp Lemonnier u Džibutiju proširen i postao najveća američka vojna baza u regiji, Kina je također ušla u Džibuti, dok su, u aprilu 2015, Saudijska Arabija i Eritreja potpisale sporazum o sigurnosnoj saradnji, a UAE trenutno dovršava izgradnju vojne baze sjeverno od lučkog grada Assaba u Eritreji, odakle djeluju Oružane snage Emirata u vojnoj kampanji u Jemenu.

U ovom uglu Afričkog roga dosad je već nastala prevelika gužva da bi jedna mala država kao što je Katar opravdala svoje vojno prisustvo kao tampon-zona.

Dalje, prisustvo 500 katarskih vojnika u udaljenom području skup je i uglavnom nezahvalan poduhvat. Iako su promjene u diplomatskim odnosima s Eritrejom i Džibutijem nesumnjivo ubrzale povlačenje, ovaj potez ima više veze s infiltracijom Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije u Eritreju.

Zbog ovog vojnog prisustva, katarski vojnici stacionirani hiljadama kilometara daleko u izoliranom predjelu predstavljaju laku metu za direktnu ili indirektnu osvetu. Štaviše, cifra od 500 vojnika predstavlja značajnu investiciju vojne snage za oružane snage od približno 12.000 vojnika tokom najalarmantnije krize u ovoj državi ikad.

Budući da je Eritreja pomjerila svoje snage u sporni predio planine Dumeira i istoimenog otoka, temperatura ovog sukoba porasla je i situacija je sada eksplozivnija nego ikad ranije, za sve uključene. Brzi razvoj situacije pokazuje važnu stabilizirajuću ulogu koju je Katar imao godinama bez mnogo pompe. Štaviše, potencijalne posljedice krize mogle bi, posredstvom domino-efekta, iz pograničnog sukoba narasti do dosta većeg sukoba između Eritreje i Etiopije i ostatka Afričkog roga u vrijeme kada se podregija suočava s ogromnom humanitarnom krizom.

Ovo bi trebalo poslužiti kao upozorenje na potencijalne eskalacije u drugim mjestima gdje pomoć Katara drži sukob pod kontrolom, posebno u Pojasu Gaze, gdje, kao rezultat povećane izolacije Katara od njegovih susjeda u Zaljevu, može doći do povlačenja najznačajnijeg donatora rekonstrukciji opkoljene teritorije do današnjeg dana.

Ovo bi trebalo usmjeriti fokus svjetskih čelnika da se što prije prijateljski riješi kriza u Zaljevu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera