Zašto Telekom ne uvede besplatne pozive za sjever Crne Gore?

Piše: Andrej Nikolaidis

Crnogorski se Telekom pridružio akciji majke-kompanije, Deutsche Telekoma, pa svim građanima Crne Gore omogućio da tokom mjeseca maja mogu besplatno telefonirati i slati poruke u Nepal.

Lako je zamisliti kako će to umanjiti patnju stanovnika zemljotresom razorenog Nepala: sada, kada mogu besplatno razgovarati sa svojim rođacima, prijateljima i poslovnim partnerima iz Crne Gore, lakše se, što'no kažu, diše.

Jedan od obradovanih građana Crne Gore ovako se zahvalio brižnoj majci Deutsche Telekomu i svim njenim dobrim kćerima: „Hvala vam, uglavnom svi imamo nekoga u Nepalu, ovo će nam puno značiti“.

Konkretan prijedlog

Pomoć Telekoma narodu Nepala odveć je lako o(t)pisati kao još jedan primjer bizarnog, besmislenog, ciničnog, korporativnog, reklamnog dobročinstva. Zašto ne bismo testirali meko srce Telekoma, pa dali konkretan prijedlog: a zašto Telekom ne bi, pored građana Nepala, pomogao i građanima sjevera Crne Gore? Pa, recimo, uveo besplatne pozive za sve građane crnogorskog sjevera. Do kraja godine, na primjer.

Jer, Nepal je pogođen razornim zemljotresom, a crnogorski sjever razornom ekonomijom. Ljudima koji žive tamo – i u Nepalu, i na sjeveru Crne Gore – zaista treba pomoć.

Nevladine organizacije tvrde da je sjever Crne Gore od početka ove godine napustilo 3500 ljudi. Crnogorske vlasti imaju drugačije podatke. Potpresdjednik Vlade za regionalni razvoj Rafet Husović kaže da je stvarni broj iseljenika 500. Premijer Đukanović izjavio je da iseljavanje nije problem: “Ne postoji problem, posebno ne postoji alarmantan problem, koji bi upućivao na potrebu, da kažem, nekog incidentnog tretmana ili neke šok terapije”.

Sad, pravo govoreći, građani sjevera, a možemo pretpostaviti ni građani juga, ne bi imali ništa protiv da ih Vlada incidentno šokira sa po hiljadu eura po glavi. Ali bi se stanovnici sjevera vjerovatno zadovoljili i socijalnom pomoću koju su do skora primali. U Rožajama, na primjer, gradu od 23 hiljade ljudi, 7 000 njih je primalo socijalnu pomoć. Ali je pomoć, mjesecima unatrag, presušila. Dobra vijest za građane Rožaja je da će pred izbore socijalnu pomoć, kako to biva, opet dobiti. Loša vijest je da su redovni izbori tek 2016. godine. Naši su ljudi naučili da prođu sa malo, ali još uvijek nismo razvili sposobnost da prođemo sa nimalo. Ako bi se u tome ipak uspjelo, to bi bio najveći doprinos Crne Gore svjetskoj nauci. Bila bi to ljudska verzija perpetuum mobilea – biće koje ne moraš ni plaćati, ni liječiti, ni obrazovati, ni hraniti – a ipak živi. I glasa za tebe. Crnogorski perpetuum homo-mobile bio bi, dakako, u suprotnosti sa Prvim i Drugim zakonom termodinamike, ali, što je daleko važnije, ne bi bio u suprotnosti sa zakonodavstvom ni Crne Gore ni Evropske unije, kao ni sa zakonima tržišta i neoliberalne ekonomije.

Iskrenost u Crnoj Gori nije na cijeni. Kad god nekome kažeš nešto što je tačno, nađe se neko ko te posavjetuje: sve je tako, ali moga’ si mu to ljepše reć’. Stoga niko od crnogorskih bogataša neće reći ono što je izjavio njihov američki klasni drug, Warren Buffet: “Bogatima u ovoj zemlji dobro ide, nikad nismo bili tako napredni. Ovo jeste klasni rat, i moja ga klasa dobija”. Bogati klasni rat dobijaju tako što ne samo legalno kradu, nego još na to što su ukrali ne plaćaju ni porez. Država je vrlo inventivna kada crnogorske tajkune treba poštedjeti od poreza. Napokon: kad ga u Americi ne plaća Soroš, i kada ga, zahvaljujući tajnom ugovoru sa tamošnjom Vladom, u Luksemburgu praktično ne plaćaju IKEA, Pepsi, Amazon i još 340 multinacionalnih kompanija, zašto bi ga u Crnoj Gori plaćali oni? Pa nisu ni oni Boga kršima gađali.

Kako bilo: za razliku od tajkuna, koji uvijek mogu očekivati pomoć države, sirotinja se mora snalaziti sama: i u Americi i u Luksemburgu i u Crnoj Gori i u Nepalu.

Teorije zavjere   

Budućnost siromašnih građana sjevera ne može se opisati na crnogorski, ljepši način. Ovako je sutrašnjicu onih koji se odluče na iseljenje iscrtala Gudrun Steinacker, ambasadorka Njemačke u Crnoj Gori: “Upućujem apel tim ljudima koji razmišljaju o tome da idu u Njemačku, da ne idu. Nema smisla da idete nelegalno, ne možete tražiti bilo kakav azil”. Ona budućim iseljenicima poručuje da odlaskom u Njemačku neće dobiti ništa – mogu jedino puno da izgube.

Postoji mnogo teorija (zavjere) o tome zašto se ljudi sa sjevera Crne Gore iseljavaju baš sad, zašto baš Bošnjaci, zašto baš u područje Njemačke koje je, i to se moglo čuti, radioaktivno… Jedno je sigurno: iz škole djecu ne ispisuju, dom ne napuštaju i u nesigurnost ne odlaze ljudi kojima je dobro, niti ljudi koji imaju nadu da im tu gdje jesu može biti bolje. Danas iseljavaju Bošnjaci, sutra će neko drugi. Za one koji su oslobođeni poreza sve su nacije i vjere zaista jednake: i oni koji klanjaju i oni koji se krste za njih su samo biomasa koju oni oblikuju kao plastelin.

Ne treba biti genije da bi se shvatilo kako je u Crnoj Gori nešto vrlo, vrlo krivo postavljeno. U Rožajama je, dakle, 7 000 ljudi na socijalnoj pomoći. U Budvi, kako samo imao čast naučiti na sopstvenoj koži, kafa sa mlijekom košta 2 eura. Iz znatiželje sam otvorio jelovnik koji je bio na stolu lokala u blizini budvanskog Starog grada, standardnog crnogorskog lokala sa pohabanim stolicama od bambusa i uvezenim konobarima. Tako sam saznao da se tu može pojesti nešto iz raskošnog izbora kolača koji koštaju od 4 do 5 eura. Pašta košta 12 eura, rižoto 14, dok biftek stoji stamenih 18,5 eura. Sjedio sam u Budvi i mislio kako je pravo čudo što ljudi masovno ne iseljavaju iz grada sa takvim cijenama.    

Rupa u zakonu

Kada je Vlada pokušala natjerati vlasnike lokala u kojima makarone prodaju za 12 eura da umjesto sezonaca iz inostranstva zaposle građane Crne Gore, iz koje ljudi iseljavaju zbog siromaštva, ovi su digli buku do neba: te pašće im profit, te naši radnici ne valjaju, sa njima se ne može raditi, te propade sezona.

Brzo su, međutim, naši turistički radnici pronašli rupu u zakonu. Ako ne možeš naći radnika iz Crne Gore sa kvalifikacijama koje tražiš, imaš pravo zaposliti uvezenu radnu snagu. Stoga su restorateri i kafedžije stali tražiti kuvare koji tečno govore japanski i mandarinski i mogu dići 450 kila iz benča, konobare sa diplomom sa MIT-a i čistačice sa doktoratom sa Harvarda…

Ili je, možda,  imajući u vidu budvanske cijene, koje očito nisu formirane za prosječne građane Crne Gore, imajući u vidu “biznismene” koji se groze ideje da zaposle građane Crne Gore, pa iste te građane kako napuštaju zemlju jer ne mogu naći posao, pa tajkune koji su prevazišli zaostalu ideju, zapravo takozvanu biznis-barijeru, koja se još stidljivo pominje pod imenom “porez”, imajući, konačno, u vidu Telekom koji časti pozive za Nepal, jasno da je jedini problem narod koji stalno nešto traži i ne može mu se ugoditi.

Izvor: Al Jazeera