Zašto Turska ne razvija nuklearni arsenal?

Turska i Rusija potpisale su ugovor o izgradnji i pokretanju prve turske nuklearne elektrane (Anadolija)

Pišu: George Perkovich i Sinan Ulgen

Prema prevladavajućem mišljenju, ukoliko Iran proizvede nuklearno oružje, onda će Saudijska Arabija, Turska, a možda i Egipat pokušati slijediti taj primjer.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu otišao je još dalje od toga, u svom obraćanju Kongresu Sjedinjenih Američkih Država početkom marta, kada je istakao da će se i samim dopuštenjem Iranu da upravlja programom obogaćivanja uranijuma  “pokrenuti nuklearna utrka u najopasnijem dijelu planete”.

Činjenica je da svaku od ovih potencijalnih nuklearnih domina treba analizirati odvojeno i pažljivo. Što se tiče same Turske, čini se da je prevladavajuće mišljenje u velikoj mjeri pogrešno.

Turski nuklearni program još je u povoju. Nakon decenija pogrešnih početaka, turska Vlada 2010. godine potpisuje sa Rusijom ugovor o izgradnji i pokretanju prve nuklearne elektrane u državi. Ovaj projekat, koji se nalazi na turskoj mediteranskoj obali, trenutno je u fazi izgradnje.

Nastojanja turske Vlade da osigura druge međunarodne dobavljače dodatno je zakomplicirala činjenica da su uslovi koje je ponudila Rusija znatno velikodušniji u odnosu na one koje je predložila njena konkurencija. Ali i pored toga, Turska trenutno vodi pregovore sa francusko-japanskim konzorcijem o izgradnji druge nuklearne elektrane na Crnom moru.

Ekonomski interesi

Turska ima legitimne ekonomske argumente za razvijanje kapaciteta za proizvodnju nuklearne energije. Primarni uvoz energije u Turskoj predstavlja skoro polovinu trenutnog deficita tekućeg računa, jer se u zemlju uvozi više od 90 posto potreba nafte i prirodnog gasa.

Turska nema dovoljno znanja i tehničke infrastrukture da u kratkom roku napravi nuklearno oružje, a zemlji treba dosta vremena – vjerojatno više od jedne decenije – za razvijanje ovih sposobnosti.

Osim toga, za razliku od Evrope, potražnja za električnom energijom u Turskoj nastavlja da raste na pet do šest posto godišnje. Turski kreatori politike vide nuklearnu energiju kao gotovo nezamjenjivo sredstvo za povećanje energetske sigurnosti i smanjenja uvoza.

Jasno je da su ovi ekonomski interesi, u kombinaciji sa nacionalno-sigurnosnim, dovoljan motiv za Tursku da se odrekne planova o posjedovanju nuklearnog oružja.

S obzirom na to da je Turska potpisnica Ugovora o neproliferaciji nuklearnog oružja (NPT), zabranjuje joj se razvoj ove tehnologije u vojne svrhe.

Ukoliko se uoči kršenje preuzetih obaveza, druge države, uključujući i one koje bi trebale uzeti učešća u njenom nuklearnom programu, usmjerit će se protiv nje.

Na taj način bi se u pitanje dovela i mogućnost zadovoljavanja sve većih potreba za energijom po pristupačnim cijenama, što opet podriva i ekonomski rast koji je od centralne važnosti za očuvanje narodne podrške Vladi u posljednje dvije decenije.

Pored toga, Turska je i članica NATO-a na osnovu čega uživa sigurnosne garancije koje alijansa pruža, uključujući i ‘nuklearni kišobran.’

Prijetnje sigurnosti

Činjenica je da je SAD instalirao nuklearno oružje u Turskoj već desetljećima. NATO i SAD nedavno su rasporedili protivraketni sistem za odbranu od balističkih raketa u zemlji.

Ukoliko turska Vlada bude nastojala doći do sopstvenog nuklearnog oružja, time bi se ugrozile i ove sigurnosne garancije, a NATO okrenuo protiv Turske.

U svakom slučaju, Turska nema dovoljno znanja i tehničke infrastrukture da u kratkom roku napravi nuklearno oružje, a zemlji treba dosta vremena – vjerojatno više od jedne decenije – za razvijanje ovih sposobnosti.

Tokom tog perioda, Turska bi se suočila sa ozbiljnim političkim, ekonomskim i sigurnosnim pritiscima ne samo iz SAD-a i drugih država članica NATO-a, nego i Rusije, Irana, ali i drugih država.

Stavljanje naglaska na to da će Turska prirodno – možda i neizbježno – nastojati da se domogne nuklearnog arsenala ignorira važnu činjenicu koja sprečava ovu zemlju da militarizira svoj postojeći civilni nuklearni program.

S druge strane, dodatno bi se povećale i direktne sigurnosne prijetnje sa kojim se suočava Turska. Nuklearno oružje neće pomoći u sprečavanju negativnih posljedica nasilnog raspada Sirije, jačanja organizacije Islamska država Irak i Levant, kao i u slučaju još uvijek neriješenog izazova kurdskih separatističkih ambicija.

Što se tiče odnosa Turske sa Iranom – koji su sve do sada držani pod kontrolom – moglo bi se desiti da dođe do produbljivanja krize.

Sve navedene okolnosti ukazuju na ozbiljne rizike za sigurnost Turske u slučaju da pokuša doći do nuklearnog oružja.

Ovi rizici doveli bi do povećanja unutrašnjih nesuglasica u zemlji u vrijeme kada se vladajuća Stranka pravde i razvoja bori da zadrži podršku javnosti.

U ovakvim okolnostima, veoma je bitno na koji način ostatak svijeta percipira Tursku nuklearnu budućnost i razgovara o njoj.

Stavljanje naglaska na to da će Turska prirodno – možda i neizbježno – nastojati da se domogne nuklearnog arsenala ignorira važnu činjenicu koja sprečava ovu zemlju da militarizira svoj postojeći civilni nuklearni program.

Površne priče o rizicima nuklearne proliferacije ne bi trebali dovesti Turke u zabludu o njihovim sopstvenim interesima. Bilo bi mnogo pametnije da svijet podrži nastojanja koja ulaže ova država u praćenju nuklearnog programa u isključivo miroljubive svrhe, te da u okviru NATO saveza rade na iznalaženju rješenja za izazov koji je postavio Iran.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera