Zašto Zapad svoj neuspjeh prebacuje na muslimane

Piše: Mohammed al-Gwady

Ako bi čitatelju povijesti bilo suđeno da, nakon četvrt stoljeća od sada, razmisli o događajima u posljednja dva mjeseca, bit će iznenađen sinhroniziranim donošenjem brojnih zapadnih i međunarodnih zakona koji se mogu opisati kao huškački i oni koji izazivaju neprijateljstvo prema islamskoj povijesti, ali i njenoj sadašnjosti.

Ove odluke su vremenski pratile jedne druge na način koji je otežavao prihvatanje ideje da se radi o slučajnosti, dok se svakim danom čini sve bliža ideja da je donošenje tih zakona jednih za drugim unaprijed isplanirano uz intenciju njihovog prihvatanja, te da se ne radi o pukoj slučajnosti.    

U prvom planu se ističe iznenađujuća odluka Bundestaga (njemački parlament) koji donosi rezoluciju na osnovu koje se masakr nad Armencima proglašava genocidom. Takva odluka prizvala je u sjećanje dešavanja nedugo prije toga, kada je američki Kongres usvojio zakon na osnovu kojeg se američkim državljanima omogućava da podignu optužnice protiv Saudijske Arabije zbog napada 11. septembra.

Ove dvije odluke samo su vrh ledenog brijega kada je riječ o brojnim zakonima koji su ranije, ali i naknadno doneseni i kojima se očigledno dramatizira (neću reći pretjeruje), što bi se moglo opisati kao nespojive kontradiktornosti u razumijevanju ideje odgovornosti. 

Pad povjerenja u instituciju osiguranja 

Kada je Zapad dobrovoljno krenuo u izradu protokola za borbu protiv takozvanog terorizma, a većina arapskih vlada se obavezala na striktnu primjenu (ponekad i potpuno posvećeno) tih protokola, sam Zapad se ponovo vraća kako bi odgovornost za rizike prebacio na pleća države (ili država) koje poštuju te protokole, ili one koje se – prema terminologiji ekonomskog tržišta – smatraju ‘države osiguranici’ koje su, sa svoje strane, ispunile ugovorne obaveze prema uslovima osiguranja ili datog ugovora.      

Savim jednostavnim riječima, to bi značilo da se osiguravajuća „kompanija“ ili organizacija nije zaustavila samo na ispunjavanju ugovornih obaveza, nego da počinje zahtijevati i ono na što nema pravo i što spada na teret same osiguravajuće kompanije (a to je Zapad) na osnovu uslova osiguranja i ugovora o istom. 

Prirodan rezultat, štaviše, ono što dolazi po automatizmu zbog ove usiljene prakse kojom se navedena politika (osiguranja) nameće, jeste da se vrlo brzo ostvaruje primjetan pad povjerenja u instituciju osiguranja bez obzira kakva je njena finansijska ili strukturalna priroda, uključujući i ono što formira državu ili ekonomsku zajednicu.    

Daleko od bezvrijednih želja, poređenja koja nisu primjenjiva u cjelosti i komparacija koje nemaju sve elemente, sjeme sumnje koje vodi ka fragmentaciji u svim modernim imperijama počelo se javljati na način sličan onome što Amerikanci čine sada u svojim relacijama, ili eksplicitnije rečeno: onim što čine na kraju predsjedničkog mandata predsjednika Baracka Obame.

Sporazum iz Bretton Woodsa, odnosno sistem međunarodne monetarne politike, postignut 1944. godine (pored onoga što je nosio u sebi od ekonomskog značaja, tržišta kapitala i bankarskog sektora) označio je početak okretanja od istaknutog položaja britanske funte koja je odražavala status Britanske imperije u to vrijeme. Čak je i sama Britanija izgubila 30 posto vrijednosti svoje valute 1949. godine.

Međutim, najvažnija činjenica koju su spoznali iskusni historičari bila je ta da su sve evropske imperije od tog trenutka bile prisiljene prepustiti primat Sjedinjenim Američkim Državama, što se potvrdilo naredne – 1945. godine, prilikom osnivanja Ujedinjenih naroda.

Uvlačenje drugih u probleme

Ovom prilikom želimo vrlo kratko ukazati i na rasprostranjenost termina „izlazak iz Sterling zone“ što je termin koji nije potrebno dodatno objašnjavati jer svojom formom ukazuje na to o čemu je riječ. 

U tom smislu, također, sukobljavanje iznenadnih reformističkih kontradikcija u sovjetskom režimu – u kojem je potrajala stagnacija i neaktivnost – predstavljalo je uvod u raspad Sovjetskog Saveza sa jedne strane i svijeta koji je vezan za Varšavski pakt s druge strane, što se dešava nakon raspada Sovjetskog saveza u vrlo kratkom vremenskom periodu.

Prije toga, raspad islamskog halifata ranih dvadesetih godina uslijedio je nakon onoga što je poznato kao osmanlijski prevrat koji je bio obojen neopravdanim nacionalističkim usmjerenjem, a što je u vanjskoj formi pratio prikaz nepotpune arapske revolucije, u kojoj su se, u isto vrijeme, pokazivali i krili prsti starog-novog kolonijalizma u ekonomskim interesima tada na zalasku. Isto se može reći i za posljedice političkih kompilacijskih rješenja za pitanja Alžira, što je vodilo konačnom povlačenja francuskog utjecaja s druge strane Mediterana.

U svakom slučaju, ovaj centar sasvim jasno artikulira ono što implicitno upućuje na to da on prebacuje ili počinje prebacivati svoju odgovornost na druge strane povezane s njim, pozdravljajući (vojno ili nevoljno) historijsku sudbinu koja je iznova poredana i formirana te računice elemenata ravnoteže čime će se centru dati povoljan položaj ili dodatna snaga!

Ova interpretacija ima svoje jasne i izrazito eksplicitne konture u političkom diskursu američkog republikanskog kandidata Donalda Trumpa i to je jaka retorika koja nije došla iz praznog. Ona je, također, evidentna i na jedan blaži, ali ipak jasan način u diskursu demokratske kandidatkinje Hillary Clinton koja je ove probleme isticala tokom obavljanja dužnosti državne sekretarke, s tim da je njeno potenciranje takvih tema bilo kontinuirano, staloženo, bez galame ili vike.  

U ovom kontekstu, Amerikanci su dali prednost ponovnom razmatranju svoje ideje po pitanju vrednovanja i fokusiranja na potrebu da se oslobode od tereta tako što će direktno i do maksimuma pribjegavati uvlačenju „drugih“ u probleme kako bi potvrdili odgovornost „tih drugih“ za prošlost koja nema nikakve veze sa sadašnjošću.

Iznenadno priklanjanje Iranu

Međutim, za sve ovo (i u svakom slučaju) može se reći da se radi o napadu koji želi iscrpiti vrijeme i finansijske resurse uz provociranje. Time bi se ostvarila finansijska korist (bez obzira o kojoj vrsti finansiranja se radilo) u izuzetno velikim iznosima, svejedno da li to bile naknade, novčane kazne, novac kojim se nekom želi udovoljiti, postići sporazum ili dogovor, uz veliku razliku između svih spomenutih pojmova.

Na veliku sreću Amerikanaca, skup karakteristika onih „drugih“ na koje se treba prebaciti odgovornost po historijskom modelu prisutna je kod savremenih muslimana koji imaju racionalnu i ograničenu finansijsku sposobnost.

To se i ostvarilo na dosada neviđen način u međunarodnim relacijama. Takva slika možda će postati neponovljiva u okrilju onoga što planiraju politike koje su počele artikulirati svoje ciljeve na eksplicitan način u upornom i različitom neprijateljstvu koje se stalno ponavlja prema skupinama sunita. To bi moglo dovesti (u slučaju da se slaba svijest nastavi) ovakva partikularna neprijateljstva do ideje o uništavanju i genocidu nad skupinama i narodima, o čemu još nikada niko nije otvoreno govorio niti se može očekivati da će o tome otvoreno govoriti.

Međutim, prvi počeci toga vide se postupcima predsjednika Obame, što je vrlo brzo uzelo zamah zbog njegove iznenadne ustrajnosti da izbjegne izvinjenje za svoje stavove u Siriji time što je kritizirao intelektualni sadržaj islama u konkretnim državama i to na jedan krajnje surov način, vadeći iz konteksta i citirajući sporadične izraze u studijima radikala kako bi te izjave stavio u centar političkih polemika koje na krajnje nekorektan način brane ideju prevrata u odnosu na demokratiju i ljudska prava.   

Začuđujuće je i to da on svoje teze završava tako što pribjegava kritiziranju religije i odgoja, uz jasno miješanje vezano za referiranje, što je samoga njega dovelo u nekonzistentnu priču, budući da opravdava nepravdu skupina sa kojima učestvuje u nepravdi pružanjem svoje podrške. Obamino iznenadno priklanjanje Iranu došlo je na račun konstanti u odnosima između zaljevskih zemalja i Amerike, čime se dovodi u pitanje njegova mogućnost da sačuva uspješno američko nasljeđe koje se navodilo kao sinonim za uspješne međunarodne odnose.

Međutim, glavna opasnost počiva u tome da je novim obrascima u relacijama SAD-a sa zemljama Zaljeva nužno neophodan novi ritam. Američki napori u ovom kontekstu namjerno se postepeno smanjuju te se zadovoljavaju samo iznošenjem izjava, kao i da, sa druge strane, postaju vrlo kontradiktorni uz sve češće manifestacije te kontradiktornosti sa svakom novom izjavom.

Navodna zaštitnička uloga Amerike

Ovo novo i iznenadno usmjerenje došlo je iz okrilja ljudske nesposobnosti da uspostavi zdravo savezništvo (ili to ne želi). To se, primjerice, manifestiralo u riječima Trumpa kada je na veoma grub način rekao kako Amerika besplatno štiti Zaljev, dok je cijelom svijetu poznato da su ove dvije ekonomije povezane toliko da se umjesto riječi ‘ekonomija’ može upotrijebiti izraz ‘zaštita’. To se očituje kroz pružanje najpovoljnijih investicionih prilika za američku ekonomiju tokom čitavog prošlog stoljeća.

Također se potencira i priča o odgovornosti islamskih reformističkih pokreta za terorističke aktivnosti dok se ovi pokreti svojom krvlju i znojem bore protiv takve prakse u mjeri u kojoj to Amerika i Zapad nikada nisu činili, žrtvujući na tom putu ono što Amerika i Zapad nikada nisu žrtvovali.

Amerika, također, tvrdi kako je uspjela u svojoj navodnoj zaštitničkoj ulozi, dok istina (prije svega drugog) potvrđuje američku odgovornost za subverziju, samouništenja, huškanje i izazivanje sektaškog sukoba. U svojim posljedicama i reperkusijama ova odgovornost nadilazi sve ono što pruža navodna američka protekcija. 

U ovom kontekstu, oni koji se bave izučavanjem društvenih veza spoznaju bitnu istinu, a to je da je traženje podrške savremenih pokreta u vjerskim tekstovima ponajprije i u konačnici predstavlja isključivo američki proizvod, dok radikalni muslimani (koje se optužuju kao takve) nikada nisu djelovali na taj način.

Ni Britanci, ni Francuzi na ovom putu nisu zabilježili nikakav rezultat, što je bilo prirodno, sve dok se nisu pojavile američke percepcije intenzivne upotrebe sile (ograničene ili neograničene u jednakoj mjeri) dotle da to izlazi iz svakog okvira zdravog ljudskog razuma.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere

Izvor: Al Jazeera