Zaustaviti zlo prodaje prirodnih bogatstava

SVJEDOK: Aleksa Milojević

U Republici Srpskoj ne postoji zakon kojim je utvrđena (regulisana) svojina nad prirodnim bogatstvima. Prirodna dobra su, prema evropskom pravu, javna dobra i ni u kojem slučaju ne mogu da budu u pretežnom privatnom vlasništvu. Prema predloženoj strukturi vlasništva, u tački 17. radi se o privatizaciji prirodnog dobra “Rijeka Drina” sa učešćem inostranog vlasnika od 60 posto, što je suprotno evropskom pravu čije postulate i mi baštinimo.

Na osnovi odrednice da su prirodna dobra javna dobra, sve velike hidroelektrane na evropskom Zapadu i u Sjedinjenim Američkim Državama su u potpunom (100 posto) vlasništvu države. Ona je dužna da rijeke privede njihovoj ekonomskoj upotrebi na opštu dobrobit svih građana. Ni pod kakvim uslovima nije ih moguće ustupiti strancima ili domaćim privatnicima. I male hidroelektrane su u pretežnom vlasništvu opština, regija (države) u najmanjem iznosu od 51 posto.

S obzirom da vlasništvo nad prirodnim bogatstvima kod nas nije zakonski regulisano, u stvarnosti je ono dospjelo u ruke jednog čovjeka koji ne zna da sa njim i narodom pravi materijalno bogatstvo i zapošljava ljude, nego poziva pridošlice iz svijeta da im to rasproda, a nas da ostavi bez budućnosti, da nas uništi.

Riječ je o privatnoj partijskoj svojini predsjednika stranke na vlasti (SNSD) koji, vršeći i ulogu Predsjednika Republike Srpske, ostvaruje najrazličitije nezakonite (privatne) koncesione i druge dogovore o rasprodaji naših prirodnih bogatstava.

Međusobna visoka razlikovanja ovih dogovora jasno pokazuju da se ne radi o državnoj, nego o individualnoj privatnoj, partijskoj svojini. Da je državna, ona bi bila zakonski regulisana čime bi nestale mogućnosti ovolikih “sloboda” u pojedinačnim dogovaranjima.

Tri primjera

A onda se sve to, silom svoje partijske moći, “prosljeđuje” kroz državne, pa čak i kroz zakonodavne organe (Narodna skupština) što je ovdje slučaj. Takva individualna privatna partijska svojina dobiva na kraju državni i zakonodavni sadržaj, što je opasno i nedopustivo. Privatno i nezakonito se pretvara u državno i zakonito.

Samo su tri primjera dovoljna da se pokaže stepen privatnosti nad našim prirodnim bogatstvima i veličina ekonomske štete koja nam se nanosi. Privatnost (nezakonitost) se jasno pokazuje u različitosti dogovora o visini učešća stranaca:

HE Gornja Drina: 60 posto stranac – 40 posto Republika Srpska

RiTE Ugljevik TE-3: 90 posto stranac – 10 posto Republika Srpska

Rudnik Stanari: Deset miliona KM godišnje iznosi koncesiona naknada u budžet RS (godišnja neto dobit je 300 miliona KM).

Samo na ova tri projekta stranci će godišnje ostvarivati i iznositi iz zemlje 1,3 milijardi KM neto dobiti. To bi bilo dovoljno da se ostvari materijalno bogatstvo od blizu pet milijardi KM i na toj osnovi godišnje zaposli novih 32.000 radnika.

I onda se pitamo zašto smo ovoliko siromašni i nezaposleni? Još kada se ovome doda sve ono što je do sada koncesiono prodato i što se namjerava prodati! Ako se dozvoli?

Kolonijalno ropstvo

Prirodna bogatstva su posljednje utočište našeg biološkog opstanka na ovim prostorima. Ukoliko ih izgubimo pašćemo u trajno kolonijalno ropstvo i biološki nestanak. Pri samom smo kraju tog puta.

Da nam se ne bi dogodilo da nas domaća vlast gurne u kolonijalno ropstvo, a da niko nije kriv, potrebno je postojeći krivični zakon dopuniti odredbama o krivičnoj odgovornosti Vlade i narodnih poslanika koji donose štetne odluke.

Tada im ne bi padalo na pamet da na dnevni red stavljaju nezakonite tačke i da o njima donose odluke.

Sigurno je da bi oni tada išli i korak dalje. Za svaku značajniju investiciju bi zahtijevali izradu Studija ekonomske opravdanosti, koje bi prethodno morale da budu izložene pogledima stručne i naučne javnosti. Tada vjerovatno ne bi bilo ni ovakve Vlade ni ovakvih poslanika.

Umjesto ovih koji nas zadužuju i rasprodaju naše najvrijednije došli bi oni koji bi na našim prirodnim bogatstvima pravili obilno materijalno bogatstvo, bogatili nas i zapošljavali.

Probudimo se! Osvijestimo se! Zaustavimo zlo rasprodaje naših prirodnih bogatstava!

Nije istina da nema povoljnijeg oblika investiranja. Naša domaća štednja, kada bi se akcionarski angažovala, sasvim je dovoljna za izgradnju. Uz to, toliko bi ljudi bilo spašeno od brige za njihove ušteđevine.

U Tuzli za izgradnju Bloka 7 raspisan je međunarodni tender za finansiranje po modelu – investiraj, a mi ćemo vraćati električnom energijom. Javilo se 11 velikih korporacija od kojih su četiri iz Kine.

Naši na vlasti ne vole takav oblik investiranja! Zašto?