Zemaljski muzej BiH – zatvoren i zaboravljen

Piše: Mladen Obrenović

Godinu dana zaposlenici Zemaljskog muzeja u Sarajevu, jedne od najznačajnijih kulturnih ustanova u Bosni i Hercegovini, radili su bez primljene marke i uplaćenih doprinosa. Zbog toga su na glavni ulaz stavili daske, a iznad njih velikim slovima napisali „Muzej je zatvoren“. Dogodilo se to 4. listopada 2012. godine.

Slike zakovanih vrata muzeja obišle su svijet. Ogorčeni i razočarani zaposlenici, njih 55, nastavili su i dalje dolaziti na posao, ali plaće i doprinosa nema ni danas – punih 30 mjeseci.

I kad su godinu dana držali muzej otvorenim i primali posjetitelje kao da je sve normalno i danas, jednako revnosno i pažljivo brinu o svakom eksponatu.

Dok zaposleni u 126 godina staroj ustanovi brinu o bh. baštini, nastojeći svim eksponatima koje čuvaju stvoriti maksimalne uvjete zaštite, o njima nitko ne vodi računa. Nitko im ne plaća za angažman niti im uplaćuje doprinose, pa se ne mogu ni liječiti, niti razmišljati što će kad odu u mirovinu i hoće li u nju jednog dana i otići.

„Muzej je 24 sata pod nadzorom. Ni u jednom djeliću sekunde nije napušten. Rade čuvarske službe, uspostavljena su dnevna i noćna dežurstva, pod stalnim je nadzorom uz sav bezbjednosni aparat. Sve je na nivou zadatka, a kolektiv čini sve da očuva i zgradu, i kolekcije, i eksponate. Ništa nije ugroženo u egzistencijalnom smislu, osim samih uposlenika“, konstatira direktor muzeja Adnan Busuladžić.

Svjestan je da zaposlenici „preživljavaju užasne stvari, jer je ugrožena egzistencija i njima, i njihovim porodicama“. Mnogi su i bolesni, ali se ne mogu liječiti. Neki su u međuvremenu i umrli. Ipak, dodaje direktor, ljudi se drže zajedno.

Bez marke od kraja 2011.

„U sve sam mogla povjerovati, ali da će se ovo dogoditi – nisam. Mogla sam povjerovati da ću imati jako malu platu, da neću dobiti platu tri mjeseca ili pola godine, jer se to dešavalo i prije. Nismo imali riješen status pa je uvijek bio problem finansiranje. Ipak, nisam mogla očekivati da će se ovo desiti“, priča Lebiba Džeko, načelnica Odjeljenja za etnologiju.

Protiv privremene uprave

Zaposlenici Zemaljskog muzeja odbili su imenovanje privremenog upravnog odbora u kojem su Haris Pašović, Jakob Finci i Srđa Hrisafović, te najave o mogućem otvaranju, smatrajući sve te odluke nezakonitim.

Iz muzeja poručuju i kako će koristiti sve pravne lijekove da te odluke ospore – „ne zato što imaju nešto protiv ljudi koji su tu imenovani, nego zbog principa“.

„Vlada Federacije samo želi amortizirati nezadovoljstvo javnosti, pokušati otvoriti muzej do izbora u oktobru i ne riješiti nijedan suštinski problem. Oni bi da upravljaju, a da ne finansiraju. To ne može“, poručuje Busuladžić.

Dodaje i kako je „sudski spor protiv federalne Vlade u završnoj fazi te se uskoro očekuje reakcija suda na imenovanje upravnog odbora“.

Dok pokazuje eksponate uredno smještene u depoima koji, ionako sortirani na policama, svjedoče o bogatoj povijesti bh. prostora, prisjeća se kako je gotovo svaki od njih prošao kroz njene i ruke njezinih kolega. Kad su na muzej padale granate, a pogođen je tokom rata u BiH sa 470 projektila, svi su eksponati izmješteni.

„I onda smo, nakon rata, svaki pojedinačni predmet morali vratiti na svoje mjesto. Upravo sam te prve poslijeratne godine i počela raditi ovdje, i to je bilo jako dobra prilika da na početku svog radnog vijeka upoznam do u detalje sve eksponate“, prisjeća se Džeko.

Zavoljela je svoj posao i zajedno s kolegama proživljavala sve ono što je uslijedilo u godinama obnove i povratka Zemaljskog muzeja BiH. U vezi sa statusom i financiranjem, bilo je uvijek problema, a onda je krajem 2011. stigla posljednja plaća.

„U početku je stvarno bilo bolno, ali se čovjek poslije navikne. Tako se i moja porodica navikla živjeti bez moje plate. Dođem ovdje tri do četiri puta sedmično i tu sam onoliko koliko obaveza imam. I svi drugi tako dolaze. Posla ima, ali plate nema“, dodaje Džeko.

‘Sve se raspada i nestaje’

Polovicu radnog vijeka, od šest godina koliko je na Odjelu za prirodne nauke, konzervator i taksidermist Feđa Ćehajić proveo je bez plaće. Nakon završene likovne akademije došao je u Zemaljski muzej i počeo volontirati. Brzo je učio, upetljao u sve kiparstvo i slikarstvo, kako slikovito kaže, a onda ga je stariji i iskusniji kolega naučio taksidermiji – vještini prepariranja.

„Svoj posao radim revnosno i savjesno. Imam nekoliko zanata u rukama, ali je kod nas očito da – što više znaš, to si manje plaćen. Doduše, mi nismo ni plaćeni, nego radimo skroz džaba. Sa jedne strane, dođem ovdje, udubim se u posao, koji je prava umjetnost i odmorim se od teških misli. I onda, kad zatvorim vrata i pođem kući, pitam se za koga sve ovo radim, šta još uvijek radim ovdje i zašto ne odem vani. Sve se vrtiš i nadaš se biće jednog dana nešto, ali vrijeme prolazi i samo gubim vrijeme“, žali se Ćehajić.

Za svoju obitelj kaže da je „klasična balkanska priča“ u kojoj su četiri fakultetske diplome u kući. „Stalno pokušavam nešto da donesem u kuću, na sve načine. Osjećam se odvratno jer smo svi četvero visokoobrazovani, a živi se isto kao u ratu“, dodaje.

Bez plaća nema otvaranja

Zaposlenici Zemaljskog muzeja ne pristaju na njegovo otvaranje dok im se ne isplate zaostale plaće i uplate doprinosi te konačno definira status.

„Muzej će ostati zatvoren još neko vrijeme, bez obzira na sve pritiske o otvaranju i pokušaju imenovanja upravnog odbora muzeja. Nije problem u upravnom odboru, niti u novom direktoru, jer apsolutno jedva čekam kad će se sve to razriješiti. Problem je da se riješi suštinsko pitanje, a to je redovno i dostatno financiranje institucije“, tvrdi direktor Busuladžić.

Prema njegovim riječima obećanih 150.000 eura, odnosno tri plaće, nisu rješenje nakon 30 mjeseci bez ikakvih primanja.

Strahuje da će se u nedavno aktualiziranoj priči da Vlada Federacije BiH preuzima ingerencije sve pretvoriti u „još jednu sudsku trakavicu“.

Čak se najavljuju i kaznene prijave protiv nadležnih koji su zloupotrijebili službeni položaj.

Svjestan je da radi u ustanovi koja je i svjedok vremenâ, i čuvar povijesne i kulturne baštine jedne zemlje, ali i ogorčen na odnos odgovornih prema Zemaljskom muzeju.

„Neka im one daske budu na obraz, jer mislim da im nije stalo i da ga sutra počnemo rušiti. Samo će gledati. Da smo ih imenima prozvali i velikim slovima napisali na zgradi ko je odgovoran, ništa se ne bi dogodilo. I ne samo u muzeju, nego i drugdje – sve se raspada i nestaje. Ljudi su rezignirani i razočarani. Neće samo mlade otjerati, nego će i stare u grob poslati i prije vremena“, kaže Ćehajić.

Imamović: Bolje je bilo u ratu

Ratni direktor Zemaljskog muzeja BiH, ugledni arheolog i povjesničar Enver Imamović ukazuje da je i muzeju i zaposlenicima „daleko povoljnija bila situacija u ratu, nego što je danas“.

„Muzej je tokom rata funkcionirao, radnici su dolazili u muzej, spašavali i održavali eksponate i imali smo kakvu-takvu pomoć od društva. Potpuno drugačija situacija od ove danas“, kaže Imamović.

Vjerovao je, baš kao i mnogi drugi kojima je stalo do Zemaljskog muzeja, da će zatvaranje tako važne ustanove „uzburkati političare i probuditi savjest kod odgovornih“, no to se nije dogodilo.

„Strukture vlasti nisu zainteresirane niti su sposobne da shvate važnost te institucije i općenito kulture za jedan narod. Sama činjenica da niti država, niti Federacija, niti kanton ne vode brigu, jasno govori da je njima ovo što se dešava sa muzejom dobrodošla situacija u kojoj ne mora niko od njih davati novac. Izvlače se jedni na druge. Sa druge strane, državi BiH sa strukturama vlasti kakve jesu još je manje stalo da izdvaja novac i da postoji ta institucija“, navodi Imamović.

U tom smislu podsjeća na četiri godine agresije ne samo prema muzeju, na koji su pale stotine projektila i koji je dva puta bio u požaru, nego i prema ukupnom kulturnom blagu u BiH. „Svim silama se nastojalo da se Zemaljski muzej uništi, pa je jasno da ni danas, na ovaj drugi način, neće ništa uraditi, niti su zainteresirani“, dodaje Imamović.

Kad struka nadvlada politiku

Stav Imamovića je da Zemaljski muzej ostaje zatvoren „na sramotu političara koji ne znaju cijeniti kulturno blago i kojima je dobrodošla pat-pozicija u kojoj se muzej našao“.

Tužbe na sve strane

Direktor Adnan Busuladžić vraća priču u nedavnu povijest kad su se vlasti RS-a protivile Zemaljskom muzeju kao državnoj ustanovi, zajedno s još šest takvih ustanova na razini BiH kojima se osporava kontinuitet, ali i upozorava na funkcioniranje muzeja bez zakonskog utemeljenja.

„Našli smo se u vakuumu između Dejtonskog sporazuma, koji kaže da je kultura u nadležnosti entiteta, dok je u FBiH, presudom Ustavnog suda, kultura u nadležnosti kantona, a ne entiteta.

Sa druge strane, imate pravilo u Dejtonskom sporazumu da sve institucije i zakoni ostaju na snazi dok se drugačije ne odredi. Dakle, važe zakoni i institucije Republike BiH, ako ništa drugačije nije određeno“, kaže Busuladžić.

U međuvremenu su se Zemaljski muzej i zaposlenici obratili sudu „na više različitih adresa i po više osnova“. Zaposleni su tužili muzej kako im ne bi propala potraživanja, pa bi uskoro mogla uslijediti i blokada računa, dok je Zemaljski muzej tužio Vijeće ministara BiH, federalnu i kantonalnu Vladu kako bi se iskristaliziralo kome ta institucija pripada, odnosno tko joj može biti osnivač.

„Pitanje je postoje li sredstva. Naravno da postoje. Samo kad bi se pokrenula inicijativa dobrovoljnih priloga za Zemaljski muzej, što bi bio jedinstven slučaj u svijetu i sramota za našu zemlju, narod bi se, ipak, masovno odazvao jer vidimo koliki je interes za tu instituciju. Kakav je bio u ratu, takav je i danas. Još i više“, smatra Imamović.

Pun je razumijevanja za zaposlene u muzeju.

Ćehajić kaže da niko ne žei preuzeti odgovornost za stanje u muzeju „i svi znaju da ćemo mi, hoćeš-nećeš, doći i vidjeti šta je sa eksponatima i brinuti o svemu ovome”.

”Jeste da ovo nije ničija babovina, ali oni na vrhu na to igraju i znaju da ćemo ovdje doći, obilaziti i paziti na sve ovo“.

Dodaje kako ga „ne čude osude građana – laika, nego intelektualaca – pravne javnosti, uvaženih profesora, pravobranilaca i pravnika, koji šute na nešto što je bar njima dobro poznato“.

U tom kontekstu navodi i kronologiju „jako bitnih stvari“, kako ih naziva, čime želi objasniti sve što je prethodilo zatvaranju muzeja.

„Vlada FBiH, kojoj je izglasano nepovjerenje, nije nikada provela presudu Ustavnog suda FBiH i ukinula Ministarstvo kulture i sporta kojem kantonalne skupštine nisu prenijeli svoje nadležnosti u toj oblasti.

Neizvršenje presuda je krivično djelo. Takva Vlada nije niti predložila Parlamentu donošenje odluke o preuzimanju osnivačkih prava, Parlament nije donio takvu odluku, niti njome ovlastio Vladu da u ime Parlamenta imenuje upravni odbor javne ustanove.

Nezakonita odluka Vlade FBiH, osim što je donesena bez ovlaštenja, tj. pravnog osnova, krši i zakon o ustanovama, jer ne postoji osnivački akt na osnovu kojeg se zna koliko upravni odbor broji članova, od čega trećina mora biti iz reda zaposlenika. Na kraju, kako će se izvršiti zakonita registracija u sudu nedavno imenovanih članova upravnog odbora?“, zaključno pita Ćehajić.

Njegova kolegica Lebiba Džeko vjeruje u neka bolja i razumnija vremena.

„Ovo su vremena, za koja ne znam koliko će još dugo trajati, kad se čuje samo glas politike, koja je protiv zajedničkih institucija, kao što je i muzej, što je besmisleno.

Vjerujte da će se onog časa, ako ikad dođu vremena kad struka bude imala pravo nešto da kaže, političari na svim stranama uhvatiti za glavu jer su dozvolili da jedna ovakva institucija, koja čuva najbolje artefakte naslijeđa svih naroda u BiH – propada. Uhvatiće se za glavu jer su pustili i prepustili sve to nama, šačici nemoćnih ljudi“, zaključuje  Džeko.

Dok ne dođu vremena da se daske s vrata uklone, zaposlenima ne preostaje ništa drugo nego dolaziti na posao i raditi bez plaća. Ostaje im i čekati da razum nadvlada inat političara, predrasude i uskogrudne interese.

Izvor: Al Jazeera