‘Žena iz naroda’ nije nedodirljiva

Kada je Kolinda Grabar Kitarović početkom prosinca 2014. godine iz svojih zavičajnih Dražica pored Rijeke krenula u kampanju za predsjedničke izbore, ponosno je izjavila da je “žena iz naroda”.

“Neću prodavati floskule, izigravati profesora. Ja sam Kolinda, žena iz naroda! Ja sam vaša i bit ću vaša predsjednica. Od prve sekunde ću samo raditi, raditi i raditi, neću šutjeti, za dobrobit Hrvatske kojoj ne trebaju stranci da ju pokrenu, nego svi mi”, poručila je okupljenim sumještanima i čitavoj hrvatskoj javnosti. Još je kazala da će “kao predsjednica izabrana od naroda otvarati pitanja i davati inicijativu, brinuti se o rejtingu Hrvatske, a ne svome”.

Prošle su otad dvije godine.

“Kolinda, žena iz naroda”, koja je izabrana dotad nikada tijesnijom pobjedom na predsjedničkim izborima (njezin protukandidat i “branitelj titule” Ivo Josipović u drugom je krugu dobio tek 32.509 glasova manje od nje) u međuvremenu jest radila (jer svi predsjednici nešto rade), nije šutjela (jer svi predsjednici nešto govore), nije čak previše ni izigravala profesora (možda više tetu iz vrtića), a o tome prodaje li floskule i brine li više o rejtingu Hrvatske ili o svome dalo bi se u beskraj raspravljati.

Predsjednica Grabar Kitarović nije dosegla još ni pola mandata, a već ga je mnogočime učinila kontroverznim, odnosno proturječnim.

Optimizam u narodu

Krenimo od kraja. Prošlog je tjedna, povodom 25. obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske, dala intervju austrijskom Kleine Zeitungu u kojem je otresito kazala: “U odnosu na prošlu državu ljudi imaju slobodan izbor, pa mogu otići ako smatraju da im ovdje nije dovoljno dobro”.

To je bilo adresirano onima koji, po njenom mišljenju, previše kritiziraju stanje u domovini te im, slijedom domaće nacionalističke logike, ovdje nije dobro jer samostalnu i neovisnu Hrvatsku nikada nisu ni željeli.

Skočimo li zakratko na početak priče vidimo da je Grabar Kitarović još u kampanji uporno ponavljala da ljudima u Hrvatskoj želi vratiti optimizam i samopouzdanje. Čitava ta floskula je lakohlapljiva jer se u njoj čovjek nema za što uhvatiti i nejasno je kako se to drugačije, osim verbalnom kompresijom, ljudima može ‘utjerati’ optimizam i uvjeriti ih da im je bolje nego što misle.

“Novi optimizam se rađa među hrvatskim građanima i hrvatskim narodom – kako u domovini tako i ovdje u svijetu. Vjerujem da kroz to zajedništvo u ispunjavanju zajedničkog cilja, boljeg života u boljoj Hrvatskoj, možemo doista učiniti puno”, rekla je u siječnju prošle godine prilikom posjete hrvatskim iseljenicima u Chicagu.

Dva mjeseca kasnije čak je i princu Charlesu zahvalila što je “svojim dolaskom u Hrvatsku donio optimizam”.

Ukratko, optimizma ima, a bit će i dobrobiti, samo što to kvare oni koji ne vide i još naglas o tome govore.

Poručiti takvima da jednostavno odu prvorazredna je državnička drskost, jer dobri i mudri državnici takve stvari ne govore svojim građanima ma koliko znali da ih ovi ne vole. Kao da smo u Norveškoj, pa da se zaista malo toga ima za prigovoriti. Ili u Sjevernoj Koreji gdje se ništa i ne smije prigovoriti. 

Elitizam iz naroda

I predsjedničina tvrdnja iz predizbornih vremena da je “žena iz naroda” baš ne drži vodu.

Grabar Kitarović je s fakulteta otišla ravno u Ministarstvo vanjskih poslova, a otamo u veleposlanstvo u Kanadi odakle ju je 2003. godine Ivo Sanader doveo na listu HDZ-a za parlamentane izbore te ju nakon pobjede imenovao ministricom europskih integracija, a kasnije i vanjskih poslova.

U drugom Sanaderovom mandatu imenovana je veleposlanicom u Washingtonu, da bi otamo otišla u Bruxelles na mjesto pomoćnice glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju. U Hrvatsku se vratila 2014. kako bi se kandidirala za predsjednicu Republike.

U međuvremenu je bila i članica Trilateralne komisije, pa i uz najveće poštovanje spram njezine gotovo besprijekorne političko-diplomatske karijere, teško je, gotovo i nemoguće naći bar jedan razlog da se na temelju toga zove “ženom iz naroda” na način kako se taj izraz inače shvaća među ljudima. Ona je naprosto pripadnica visoke političke elite, na što ne treba gledati sa zlobom ili prijekorom.

Istinabog, kada je postala predsjednicom, pa od naroda dobila neslužbenu titulu “hrvatske kraljice” koristila je svaku priliku da se slika s djecom i starcima ili da lijepi pločice, lovi ribu, pjeva s vojnim klapama i dijeli sličice sa svojim autogramom (jer djeca to traže). Sve je to dio neizbježnog folklora koji predsjednici ionako zaduže dolaskom u ured skupa sa sobnim biljkama i brončanim poprsjima prethodnika.

No, ista će ta “žena iz naroda” na pitanje “iz naroda” što je nedavno radila u SAD i s kim se tamo susrela, nervozno i prezrivo odgovoriti da se ondje bavila tihom diplomacijom iza kulisa, o kojoj se ne smije puno govoriti. Drugim riječima: ne pitajte, nije vas briga! Osoba iz naroda, naročito kad je predsjednica, takvo što ne bi smjela svome narodu trljati o nos.

Žena, predsjednica, kraljica…

Na koncu, povrijeđena grajom koja se digla oko njenog poluslužbenog, niskoprofilnog posjeta SAD-u – kada su novinari primijetivši oko Nove godine da je nema kod kuće počeli zapitkivati gdje je, zašto i o čijem trošku otputovala – požalila se po povratku da su mediji nad njom provodili mobing.

Iako je profesor Žarko Puhovski povodom te izjave lakonski ustvrdio da se mobing može provoditi samo nad slabijim, to jest nad onim koji nije u poziciji moći, jasno je da je predsjednica između redaka poručila da je sve to posljedica toga što je – žena.

Njezini medijski sufleri i trolovi po društvenim mrežama smjesta su navalili tvrditi da se njezine prethodnike suprotnog spola, a još k tomu i s drugog ideološkog, nikada nije tako maltretiralo. A jest. Stjepana Mesića su neskloni mu mediji čerečili kada je putovao na susrete s Gaddafijem i Fidelom Castrom. Ivu Josipovića su isti napadali zbog susreta s [Borisom] Tadićem i [Miloradom] Dodikom. Usto su ih “častili” pogrdnim nazivima pa je Mesić bio “veleizdajnik”, “dikobraz”, “Burduš” i “Ciganin” (s uvredljivom konotacijom), a Josipović “lignja” i “kuhana nogica”. 

Istina je da Grabar Kitarović vrlo često biva metom seksističkih ispada – od bezazlenih šala do zluradih uvreda. Istina je da joj se prišivaju i negativne konotacije bijednog stereotipa o plavušama pa nije potrebno čak ni mnogo empatije kako bi se shvatilo da je to vrijeđa. No, hrvatska je predsjednica znala, čak i kada to nije bilo u pozadini kritika na njezin račun, iste tumačiti prvenstveno kao napad na nju kao ženu, a ne funkciju koju obnaša i instituciju koju predstavlja.

Činjenica je, također, da joj je rodni status bio izborni adut. Stoga bi se s time trebala nositi ne samo kada je biraju ili joj, u izvjesnoj mjeri, također seksistički tepaju kao “najljepšoj predsjednici na svijetu” i “hrvatskoj kraljici” već i onda kada je napadaju.

Politički položaj njezinog ranga, osim što traži poštivanje institucije, neminovno privlači i kritike, nerijetko ostrašćene. Osobu na toj funkciji treba poštivati, no ne i štedjeti. Upravo oni koji su iz naroda trebali bi znati da nisu nedodirljivi. Naročito u ovim vremenima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera