Živio ‘rat protiv terorizma’

Brojne teške povrede ljudskih prava počinjene su Ahmadu i Ahsanu tokom ovih izručenja (Getty Images)

Piše: Muhammad Abdul Bari

Prošlog marta, u članku pod naslovom “Vrijeme za inkluzivnu politiku”, pisao sam o svom optimizmu u vezi s nadolazećim krajem “rata protiv terorizma”. Predsjednik SAD-a Barack Obama je 2010. godine “rat” proglasio završenim. Ovdje, u Velikoj Britaniji, radovali smo se kraljičinom dijamantnom jubileju kao i Olimpijskim igrama. Za promjenu, naša se nacija činila nacijom punom nade. Spektakularno uspješni London 2012 pokazao je “Da, mi to možemo”. Više jedinstvena i puna nade, Britanija se činila kao na pragu nastajanja.

Međutim, ja sam zabrinut. Ustvari, vrlo zabrinut. Nedavno izručenje dvojice mladih britanskih državljana, Babara Ahmada i Talhe Ahsana iz Tootinga u južnom Londonu, označilo je mračni dan za britansko pravosuđe i podsjetilo neke od nas na one turobne dane “rata protiv terorizma” koji su nam  donijeli Guantanamo i Abu Ghraib.

Na dan 5. oktobra 2012. godine naša zemlja konačno je pristala provesti nejednaki sporazum o izručenju sa SAD-om. Izručila je Babara Ahmada i Talhu Ahsana (iako su mediji izvijestili o izručenju kontroverznije ličnosti Abu Hamze) kako bi se suočili s optužbama u Connecticutu, a koje se odnose na web stranice koje su navodno pokrenuli prije više od jedne decenije. Već su ovdje u pritvoru proveli osam, odnosno šest godina, bez ikakve optužnice podignute u britanskom Sudu.

Nedavno izručenje dvojice mladih britanskih državljana označilo je mračni dan za britansko pravosuđe.

Od samog početka Zakon o izručenju 2003. je izazvao kontroverze. On je omogućio da se osumnjičeni britanski državljani mogu izručivati SAD-u, iako je navodni zločin počinjen u Velikoj Britaniji od strane nekoga ko živi i radi ovdje, u ovoj zemlji. Recipročnog prava na ekstradiciju iz SAD-a u Veliku Britaniju nema; stepen potrebnih dokaza je drugačiji (veći) kada je u pitanju izručivanje iz SAD-a. Osjećanja su uzburkana i neki članovi moje zajednice izručenje Babara i Talhe čak smatraju “vanrednim izručenjem” (eng. extraordinary rendition, naziv koji označava praksu ilegalnog prebacivanja osumnjičenih iz jedne zemlje u drugu, gdje se mogu ispitivati, pa i mučiti radi dobijanja informacija).

Odmah nakon presude Vrhovnog suda 5. oktobra, Ahmadov otac Ashfaq, koji se posljednjih osam godina dostojanstveno borio za to da se njegovom sinu sudi na britanskom tlu, izjavio je sljedeće:

“Nakon više od 40 godina plaćanja poreza u ovoj zemlji zaprepašten sam da me je sistem iznevjerio na način koji više priliči nekoj zemlji trećeg svijeta, nego jednoj od najstarijih demokratija na svijetu… Čini se da su policija, CPS (Krunska tužilačka služba), pa čak i Sud, svi zajedno, bili u tajnom dogovoru da provedu unaprijed određenu odluku koja je donesena u Washingtonu.”

Zakon o izručenju

Izvještaj koji je objavio Zajednički odbor za ljudska prava Parlamenta zaključio je da “trenutni statutarni okvir” Zakona o izručenju 2003 “ne pruža efikasnu zaštitu ljudskih prava”. Nažalost, ne postoji politička volja da se ispravi ova očita neuravnoteženost; u slučaju Ahmada i Ahsana svi pokušaji i molbe da se ovoj dvojici mladih Britanca sudi u Velikoj Britaniji bili su ignorirani, uprkos podrške širokog saveza lidera civilnog društva, parlamentaraca, pravnika, medijskih komentatora i muslimanske zajednice.

Muslimanska zajednica u Velikoj Britaniji pokušala je sve moguće demokratske metode. Oni su čak podnijeli peticiju Downing Streetu i skupili gotovo 150.000 potpisa britanskih građana u e-peticiji kojom se tražilo da se Babaru Ahmadu sudi u Velikoj Britaniji. Čak je i održavanje parlamentarne rasprave u početku bilo odbijeno, uprkos tome što je primljeno više od 100.000 potpisa (postavljena granica koja je trebala automatski dovesti do rasprave u Predstavničkom domu). Pravni timovi ove dvojice muškaraca su slučajeve predstavili na najvišim sudovima u Velikoj Britaniji i Evropi samo da bi izgubili, očigledno iz političkih razloga. Šta bi drugo mogao biti razlog da se odbaci ovaj razumni zahtjev?

Američki avion za izručenje zatvorenika stigao je u Veliku Britaniju čak i prije nego je Vrhovni sud završio razmatranje slučaja.

Nažalost, naša štampa je usvojila strategiju kontinuiranog opisivanja Ahmada i Ahsana kao “osumnjičene za terorizam” (uprkos nedostatku optužbi). Čak je i BBC počeo koristiti isti jezik. S političarima i medijima koji zauzimaju tvrdolinijaški stav pravda je uvijek u opasnosti. Policija i Krunska tužilačka služba trebali su odgovarati na mnogo toga u vezi s ovim slučajem, ali koga briga? Ovi mladi britanski građani bili su “krivi dok se ne dokaže njihova nevinost”. Američki avion za izručenje zatvorenika stigao je u Veliku Britaniju čak i prije nego je Vrhovni sud završio razmatranje slučaja.

Mnogi politički komentatori su, također, opazili MUP-ovu medijsku strategiju povezivanja ovih slučajeva s radikalnim imamom Abu Hamzom al-Masrijem, koji je ranije osuđen za podsticanje mržnje. To je pomoglo da ih se sve proglasi krivim u sudu javnog mnijenja.

Američki pritvor

Pet muškaraca izručenih prošle sedmice sada se nalaze u pritvoru u SAD-u. Abu Hamza al-Masri bez kuke tokom pojavljivanja na sudu u Manhattanu; četverica drugih “džihadista” izjasnila se da nisu krivi, pisalo je 6. oktobra u The New York Timesu. Babar Ahmad i Talha Ahsan se nalaze u najsigurnijem pritvorskom objekatu u Connecticutu, najvjerovatnije s posebnim administrativnim mjerama (Sams, koje je jedan bivši upravnik opisao kao “čistu verziju pakla”).

Zatvorenici provode 22-23 sata dnevno u potpuno zatvorenoj i zvučno izoliranoj ćeliji, a više od sat vremena u otvorenom kavezu za vježbanje gdje su opet sami. Postoje stroga pravila za njihove advokate, koji ne mogu raspravljati o svojim klijentima čak ni s njihovom porodicom; advokati riskiraju da budu krivično gonjeni ukoliko prekrše bilo koji od uslova Samsa, a kaznene mjere za bilo koji prekršaj će biti mnogo strožije od poslovične “opomene”. Advokat koji zastupa Babara Ahmada, Gareth Pierce, opisao je Sams kao “paralizirajući u svakom pogledu, ne samo u smislu mogućnosti za pripremu za suđenje”.

Zatvorenici provode 22-23 sata dnevno u potpuno zatvorenoj i zvučno izoliranoj ćeliji, a više od sat vremena u otvorenom kavezu za vježbanje gdje su opet sami.

Brojne teške povrede ljudskih prava, kao što je definirano UN-ovom Deklaracijom o ljudskim pravima, počinjene su Ahmadu i Ahsanu tokom ovih izručenja. Član 10. ove deklaracije kaže: “Svako ima potpuno isto pravo na pravedno i javno saslušanje od strane nezavisnog i nepristrasnog suda radi utvrđivanja njegovih prava i obaveza i bilo koje kaznene optužbe protiv njega.”

Meni je očigledno da se tim muškarcima već dugi niz godina uskraćuje osnovno pravo na slobodu. Njihovo izručenje SAD-u je travestija pravde.

Muslimansko vijeće Britanije, najveće i najautoritativnije tijelo muslimana u Velikoj Britaniji, poslalo je pismo Obami, ukazujući na ozbiljnu zabrinutost zbog ovog sudskog procesa. Britanski biznismen Karl Watkins, koji se u potpunosti protivi sporazumu između SAD-a i Velike Britanije o izručenju je, također, pokušao pokrenuti privatni sudski postupak protiv Ahmada i Ahsana u Velikoj Britaniji. Njegov pokušaj nije uspio;  pismo MCB-a je ignorirano.

Ogorčenost i frustracije

Terorizam je zaista zločin kojem se trebamo suprotstaviti. Optužbe protiv Babara Ahmada i Talhe Ahsana su ozbiljne i potrebno je odgovarajuće sudsko razmatranje. Ipak, niti jedan od ovih muškaraca nije imao nikakvu šansu da se brani od optužbi koje obojica snažno osporavaju.

Njihovo izručenje ne sluti na dobro povjerenju u britansko pravosuđe. Ono je marginaliziralo široki dio britanskog društva, uključujući i mnoge muslimane koji se u potpunosti protive ovoj jednostranoj ekstradiciji. Sada će među tim obespravljenim običnim ljudima, koji su aktivni u javnom životu, biti puno ogorčenosti i frustracije.

Unutar muslimanske zajednice već se postavljaju uznemiravajuća pitanja – da li se prema ovoj dvojici muškaraca postupilo tako zato što su muslimani? Ova pitanja će odjeknuti i mogla bi na neko vrijeme poremetiti odnos između dijela našeg građanstva i naše političke klase.

Niti jedan od ovih muškaraca nije imao nikakvu šansu da se brani od optužbi koje obojica snažno osporavaju.

Postojala je iskra nade koju je 2009. godine zapalio Obamin govor upućen arapskom i muslimanskom svijetu. On kaže: “Čvrsto vjerujem da svi ljudi žude za određenim stvarima: mogućnošću da iskažu svoje mišljenje, da se čuje njihov glas u tome kako upravljati zemljom; povjerenjem u vladavinu prava i pravično provođenje pravde.”

S njegovom izjavom datom sljedeće godine da je “rat protiv terorizma” završen ta iskra se pretvorila u plamen. Nadali smo se da će promjena biti trajna; da Abu Ghraib, Bagram, Guantanamo i “vanredna izručenja” možemo držati u mračnom periodu naše povijesti. Pitamo se da li je to tako.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera