Oglasi

Život na fotografijama

Izo Rokolj, Trebinjac u Holandiji, sazidao je virtualni spomenik svom rodnom gradu, koji dograđuju nekadašnji sugrađani sa svih strana svijeta.
Virtualno sjećanje na Trebinje i njegove ljude samo djelomično pomaže u "neopisivoj univerzalnoj samoći"Izo Rokolj

Istorija ljudskog postojanja karakteriše rat kao zlo nemjerljivih razmjera i posljedica. Nisu izuzetak bili ni posljednji balkanski ratovi, u kojima je nestala zemlja što se nekada zvala Jugoslavijom. Stotine hiljada ljudi je izgubilo živote, više od million njih je napustilo svoja vjekovna ognjišta i rasulo se po svijetu.

Jedan od najbolnijih elemenata progona usko je vezan za traganje o identitetu. Prolazi drugo destljeće u tuđinia nekadašnji žitelji, prije svega najstradalije Bosne i Hercegovine, "kupe" djeliće svoje prošlosti iz kofera, albuma, novinskih isječaka, telefonskih ili Skype ispričavanja. I mnogi od njih nikad neće znati na čemu su, ili kako da poredaju ono odakle su, ili što su nekad bili ili značili. U početku su to propuštali dočarati djeci; sada su ih stigli unuci sa pitanjima.

Digitalni spomenici

Jedan se čovjek dosjetio da u toj pustoši nepremostivih fizičkih daljina, razbijenih porodica i srušenih komšiluka, počne dizati spomenike. Nazvao ih je digitalnim spomenicima.

Prvo o čovjeku. Zove se Izo Rokolj. Bio je nekad visoko prepoznatljiv aktivista i funkcioner  te nestale države. Na kraju vlastitog lutanja, po progonu iz Hercegovine, završio je sa svojima u Holandiji. Djeca su otišla svojim putem, a u Arnhemu su počeli ispočetka on, Slavenka i njegova fotografska kamera. Supruga Slavenka je preminula prije par godina. Ostali su Izo i kamera. Usavršio je zanat, dopao se ljudima iz samog vrha ove profesije u Holandiji, i krenulo je. Brzo je kliknuo:

"Ni Mark Zuckerberg, tvorac tehnološkog čuda zvanog Facebook, nije slutio kakvu nam radost ostavlja tim svojim izumom virtualnog kontakta, na stranicama koje samo djelomično pomažu  u neopisivoj univerzalnoj  samoći mnogih od mojih sugrađana prosutih po četiri kuta zemaljske kugle. Nikad nismo bili opremljeniji i mozgovitiji a - samiji".


Izo Rokolj je u ratu počeo ispočetka

Od kraja avgusta prošle godine do danas objavio je oko 140 albuma sa preko 10.000 fotografija Trebinja i istočne Hercegovine. Iz tog filmskog štiva ne izranja samo virtualni grad, nego njegovi bivsi žitelji. Portret po portret, familija za familijom. Naši stari u dugim kaputima, pepeljastim mantilima, suknjama uz struk ili jednostavno u kupaćim gaćicama i kostimima, nalik manekenima. Ne zbog kovrdžavih zlatnih kosa pedesetih, nego radi širokih osmijeha k'o da su glamurozne zvijezde londonskog West Enda ili New York Broadwaya.

Rokolj je proveo dane, mjesece neplaćenog rada, pregovaranja sa vlasnicima ove vrste svojine i privatnosti ne bi li došao do razbacane građe nemjerljive vrijednosti.

Izlazili su mu u susret stari trebinjski majstori magične crno-bijele fotosice iz radnje Neđa i Zorana Tadića, a onda privatno ljudi poput Kema Šehovića, Pera Nikolića, Neđa Marića, Miša Ratkovića.

Svadbe, sahrane, dženaze, zajednički snimak pred tada jedinim hotelom Leotar, ili u porušenoj, primitivnim nagonima, trebinjskoj Begovoj kući, priče su sa srčanim otkucajem. Rokolj je otišao još dalje. Značajan broj ljudi što nas prirodnim putem napušta želi za svoje zadnje počivaliste ne Švedsku, Norvešku ili Dansku, nego - zavičaj. Par sati nakon dženaza u Hercegovini  Rokolj postavlja na svojoj stranici, zahvaljujući volonterskom požrtvovanju svojih trebinjskih prijatelja i znalaca fotografije, momente oproštaja.

Bio jednom jedan grad

Rokoljevim albumima, uspomenama i stvarnosti ne bave se više samo otuđeni Hercegovci  Skandinavije ili britanskog ostrva, nego i njihova djeca i unuci. To stoji u "potpisu" tih slika.

Rokolj kaže da bi volio da sa njegovog onlinea portal Al Jazeere objavi:

"Svaki put kad bih pomislio da je dosta, dobio bih neko pismo ili poruku sa kraja svijeta punu emocija i to mi onda nije dalo da stanem. Sad sam tu gdje jesam, i da hoću - više ne mogu stati. Imam još otprilike onoliko slika koliko sam do sada objavio, ali sve se to mora obraditi, pa tek onda pustiti u eter. Da bih jednu sliku objavio onako kako je vi vidite, potrebno je da na njoj radim u prosjeku 10 do 20 minuta, od momenta kad je dobijem, obradim u photoshopu, razvrstam u odgovarajući album, postavim na Facebook, obilježim, napišem tekst i arhiviram. Sate sam proveo na telefonu ubjeđujući Trebinjce širom svijeta, a i u Trebinju, da mi ustupe svoje porodične slike. Dugo je trebalo da mnogi razumiju koliko je važno da sačuvamo naše zajedničke uspomene, naše sjećanje na ljude koje smo znali, svakodnevno susretali i voljeli."


Staro Trebinje sačuvano je od zaborava [I. Rokolj]

Djeci i unucima nameće se putem ovog virtualnog kontakta pitanje: Kakvom ljepotom farbate ovo crno-bijelo foto blago?

Vaše je samo da čitate, poručuje im autor, i vjerujete da ima Trebinja onakvog kakvo je nekad bilo. Pa maker i na slikama.

U poslednje vrijeme Rokolj je u nekoliko navrata dobio par ozbiljnih upozorenje od Facebooka, u kojima mu saopštavaju da prebrzo objavljuje i taguje veliki broj slika. Zahtijevaju da uspori, jer će u protivnom njegovu stranicu blokirati i skinuti sa Facebooka.

Pod svakom slikom je onaj obavezni tik - like,dislike. Kažu da svako "lajkovanje" nosi iza sebe još najmanje 15 osoba koje su pogledale sliku. To onda znači da će Izovih 10.000 slika trebati množiti sa brojem 15. Vrijedan podatak kako se iz zapuštene informativne blokade hercegovačkih Skandinavaca ili Kanađana ili Australaca slikom putuje u prošlost, odnosno - kući. Grad odakle su ovi ljudi je još uvijek tamo gdje jeste, samo neki drugi ljudi žive u njemu.

Tematika tekstova i javljanja pod slike je vrhunski pozitivna. Govor mržnje je zabranjen. Politike i vrijeđanja nema. Ima slika i pod njom nostalgični komentar, uglavnom.

Ličnosti iz albuma pripadaju svim nacijama i narodima koji su nekada živjeli tamo; Jordanki Krzić-Jonson, koja je u LasVegasu, Nevadi, Josipu Sliško u Puebli Meksiko, Mesudu Bijediću u Danskoj, Nuni Hadžimahoviću negdje u Skandinaviji, Senu Omerčajiću u Kanadi, Ninu Sekuloviću u Trebinju, Robertu i Gordani Primorac u Kanadi, Mimici Hadžiahmetovic u Australiji...

Slika i bol

Malo je to drugačije od pretencioznih i raznoraznih Kongresa Bosanaca i Hercegovaca po bijelom svijetu, ili Saveza svjetske dijaspore, čiji je motiv nerijetko karijerizacija manjine, u ime razasutog naroda većine koji nikada nije ni čuo za njihov svjetski naziv.

Rokolj je pronašao rezervno oružje, ukoliko ga zaustave na Facebooku. Njegovi najbliži, prije svega sinovi, pomažu mu da kreira web stranicu. Kaže:
"Namjera nam je da svakom Trebinjcu koga smo poznavali ovdje napravimo dostojan digitalni spomenik, a to znači da na jednoj stranici 'usidrimo' sva sjećanja na njega, sve bilješke o njemu, sve dokumente koji o njemu postoje (administrativne, lične, porodične), da objavimo njegove fotografije, audio i video zapise, nastojeći da ne zaboravimo ni jednu sitnicu, ni jednu životnu nit, ni jedan detalj koji je odskočio ili nadrastao svakodnevnicu."

Sjećanja na Trebinje pristižu iz cijelog svijeta [I.Rokolj]

Na takvom digitalnom "groblju" o dimenzijama spomenika odlučivaće posjetioci stranice. Koliko podataka se sakupi o nekom trebinjskom srodniku ili jednostavno sugrađaninu, toliko će u spomenik biti i "uklesano".

Logično, na spomenike se nikada neće stavljati pečat, zajednički će se "zidati" i održavati dok se potpuno ne iscrpi iz sjećanja i dokumenata priča o sugrađanima s kojima se živjelo, namjera je Rokolja.

"Otvorićemo mogućnost da se svaki spomenik dograđuje i poslije nas, da ga njeguju, oblikuju i bruse svi građani Trebinja i Hercegovine, bez obzira gdje se danas nalaze, jer mnogo toga smo propustili da kažemo, mnoge krasne ljude smo odćutali, prećutali ili sasvim (ako je to uopšte moguće) zaboravili", kaže Rokolj.

Stvari stoje tako zato što nam kultura sjećanja nije jača strana, a bol preživljenog zločina nad komšilukom zakopana duboko u svakom pojedinačno, tamo gdje i slika teško dopire.

Izvor: Al Jazeera