Život na fotografijama

Virtualno sjećanje na Trebinje i njegove ljude samo djelomično pomaže u "neopisivoj univerzalnoj samoći" (Ustupljeno Al Jazeeri)

Istorija ljudskog postojanja karakteriše rat kao zlo nemjerljivih razmjera i posljedica. Nisu izuzetak bili ni posljednji balkanski ratovi, u kojima je nestala zemlja što se nekada zvala Jugoslavijom. Stotine hiljada ljudi je izgubilo živote, više od million njih je napustilo svoja vjekovna ognjišta i rasulo se po svijetu.

Jedan od najbolnijih elemenata progona usko je vezan za traganje o identitetu. Prolazi drugo destljeće u tuđinia nekadašnji žitelji, prije svega najstradalije Bosne i Hercegovine, “kupe” djeliće svoje prošlosti iz kofera, albuma, novinskih isječaka, telefonskih ili Skype ispričavanja. I mnogi od njih nikad neće znati na čemu su, ili kako da poredaju ono odakle su, ili što su nekad bili ili značili. U početku su to propuštali dočarati djeci; sada su ih stigli unuci sa pitanjima.

Digitalni spomenici

Jedan se čovjek dosjetio da u toj pustoši nepremostivih fizičkih daljina, razbijenih porodica i srušenih komšiluka, počne dizati spomenike. Nazvao ih je digitalnim spomenicima.

Prvo o čovjeku. Zove se Izo Rokolj. Bio je nekad visoko prepoznatljiv aktivista i funkcioner  te nestale države. Na kraju vlastitog lutanja, po progonu iz Hercegovine, završio je sa svojima u Holandiji. Djeca su otišla svojim putem, a u Arnhemu su počeli ispočetka on, Slavenka i njegova fotografska kamera. Supruga Slavenka je preminula prije par godina. Ostali su Izo i kamera. Usavršio je zanat, dopao se ljudima iz samog vrha ove profesije u Holandiji, i krenulo je. Brzo je kliknuo:

“Ni Mark Zuckerberg, tvorac tehnološkog čuda zvanog Facebook, nije slutio kakvu nam radost ostavlja tim svojim izumom virtualnog kontakta, na stranicama koje samo djelomično pomažu  u neopisivoj univerzalnoj  samoći mnogih od mojih sugrađana prosutih po četiri kuta zemaljske kugle. Nikad nismo bili opremljeniji i mozgovitiji a – samiji”.

Sjećanja na Trebinje pristižu iz cijelog svijeta [I.Rokolj]

Na takvom digitalnom “groblju” o dimenzijama spomenika odlučivaće posjetioci stranice. Koliko podataka se sakupi o nekom trebinjskom srodniku ili jednostavno sugrađaninu, toliko će u spomenik biti i “uklesano”.

Logično, na spomenike se nikada neće stavljati pečat, zajednički će se “zidati” i održavati dok se potpuno ne iscrpi iz sjećanja i dokumenata priča o sugrađanima s kojima se živjelo, namjera je Rokolja.

“Otvorićemo mogućnost da se svaki spomenik dograđuje i poslije nas, da ga njeguju, oblikuju i bruse svi građani Trebinja i Hercegovine, bez obzira gdje se danas nalaze, jer mnogo toga smo propustili da kažemo, mnoge krasne ljude smo odćutali, prećutali ili sasvim (ako je to uopšte moguće) zaboravili”, kaže Rokolj.

Stvari stoje tako zato što nam kultura sjećanja nije jača strana, a bol preživljenog zločina nad komšilukom zakopana duboko u svakom pojedinačno, tamo gdje i slika teško dopire.

Izvor: Al Jazeera