Život u Damasku nakon četiri godine rata

Piše: Adriana Kuči

“U zadnja dva mjeseca na Damask prosječno padne nešto više od 120 granata sedmično. Obično u vrijeme kada se ljudi vraćaju s posla i djeca iz škole, a nijedna gradska četvrt nije pošteđena. Ljudi su zbunjeni i umorni. Mnogi i žele otići, ali ne kao izbjeglice. A vizu je gotovo nemoguće dobiti. Ponekad, kada se vozim taksijem, pokušavajući da očuvam barem neka od svojih rutinskih ponašanja, i kada opstanemo u saobraćajnoj gužvi desetak ili petnaestak minuta, gledam oko sebe, gledam prizore, gledam lica ljudi u drugim autima i razmišljam da će, ako baš u tom trenutku padne granata, ti neznani ljudi, moji sugrađani, biti ljudi s kojima ću podijeliti zadnji dah života, ljudi s kojima ću umrijeti … Tako nekako izgleda moja svakodnevnica … Besmisleno mi je to pominjanje arapskog proljeća. Proljeće je zeleno. Ovo što se u mojoj domovini događa je krvavo … Nema to nikakve veze s proljećem …”

Tako pedesetogodišnja Sirijka, Amira, opisuje život u Damasku, najstarijem neprestano naseljenom gradu na svijetu, koji je, ne tako davno, bio jedna od najomiljenijih bliskoistočnih destinacija stranaca iz mnogih razloga. Najčešće zbog nevjerovatne gostoprimljivosti njegovih građana, preukusne hrane, živopisnih tržnica, prijatne klime …

Sa svojim mužem, Evropljaninom, i od kada su sukobi prije četiri i po godine počeli, Amira dolazi svake godine da obiđu njegovu porodicu i da proslave rođendan njegove mame, i potom se svaki put, baš kao što će i ovih dana, vrate kući u Damask.

‘Komšijska ljubaznost’

Iz Beča u Istanbul. Iz Istanbula u Bejrut. Onda autom u Sham, kako Damaščani odmilja zovu svoj grad. Nekada je trebalo manje od tri sata za to putešestvije, od libanonske do sirijske prijestolnice, bez obzira na to da preći granicu na Bliskom istoku nikada nije bilo jednostavno. Sada, saznajemo, traje i traje. Ponekad čak toliko dugo da postoji ozbiljna opasnost da putnici iz pravca Damaska propuste let. Libanonci, slažu se oba naša sagovornika, nisu naročito ljubazni prema komšijama koji više nemaju drugog izlaza iz države. Na granici je, uz one s vizom, poput naših sagovornika, i ko zna koliko izbjeglica koje traže svoje mjesto pod suncem. Procedure su dugotrajne i administrativno zapletene. Ljudski odnos ih ne olakšava. Avionom iz Damaska je moguće otputovati na samo nekoliko destinacija. 

“Svi nas pitaju zašto se vraćamo u Damask, u Siriju, pogotovo sada kada je toliki ljudi napuštaju”, kaže Amirin muž.

Odgovor je, tvrdi jednostavan, zato što je tu njihov dom.

“Ove godine sam prvi put, kada sam se, prvo jutro nakon puta probudila tu, u Evropi, pomislila kako bi bilo ostati … Živjeti ovdje negdje, bez straha … Bila je to samo misao. Nemoguće za nas dvoje”, dodaje Amira.

Njezin muž, sada penzioner koji je cijelu svoju karijeru posvetio mirovnim misijama i operacijama, te vojnoj diplomaciji, trenutno radi za nevladinu organizaciju, putuje po cijeloj državi, bori se za uvoz lijekova, pogotovo onih kojima tretiraju bolesnike s rakom, jer je na nivou države uvoz – izvoz zaustavljen, te sa svojim stručnim timom obučava narod u pružanju prve pomoći. Privatno, u svakodnevnom životu, objašnjavaju, pomažu mnogim ljudima. I finansijski, jer se nalaze u boljoj poziciji od mnogih, a i moralno.

“Sve dok osjećamo da možemo pomoći, pa makar i kroz razgovor sa mladim ljudima koji slušaju, koji žele promjene, ostajemo kući. Oboje dijelimo osjećaj da bi, ako bi otišli, izdali te ljude. To nam je gore od svega što nam rat može uzeti. Ne možemo otići i zato što čuvamo ključeve od mnogih stanova čiji su vlasnici otišli” , našali se Amirin muž.

Ljudi mahom odlaze, objašnjavaju, zato što su zbunjeni. Mnogi od izbjeglica koji su došli u Evropu su već bili izbjeglice u kampovima u okolnim državama. Mnogo je i takvih koji nakon četiri i po godine uopće više nemaju nade da će ikada biti bolje.

“S druge strane, gastarbajsterske priče su uvijek iste. Iz Evrope ili SAD-a dođu s poklonima, dobro obučeni. Daju nadu da je negdje drugo život bolji. I sada je sigurno posvuda puno bolji nego u Siriji. Prije par dana sam pričala sa svojom nekadašnjom frizerkom koja je, za nas, bila nestala. Jednostavno se nije javljala na telefon i niko nije znao gdje je. Zaključila je po mojim objavama na društvenim mrežama da sam u Evropi i pisala mi je. Tako smo uspostavile kontakt. Kroz taj razgovor s njom sam saznala da krijumčari koji ljude odvode iz Sirije naplaćuju između 18 i 20 eura po danu”, objašnjava Amira.

Lokalno stanovništvo

Svaki put kada su tokom svog putovanja ugledali izbjeglice, zaustavljali su se da provjere da li je među njima neko koga poznaju. U Holandiji su sreli mnoge.

“To je jako bolno … Vidiš ljude koji su živjeli svoje normalne živote do juče, odlazili na posao, školovali svoju djecu … Ljude koji su odlučili da iz čistog očaja pokušaju negdje drugo iznova. A onda ih lokalno stanovništvo prezire zato što imaju pametne telefone ili zato što ne žele jesti hranu iz najjeftinijih lanaca trgovina, koju ni njihova djeca ne jedu. Takođe, zamjera im se to što su povremeno u međusobnom konfliktu. Nikome ne pada na pamet da su to ljudi koji se međusobno najčešće ne poznaju. Da su među njima, kao među svim drugim ljudima, i dobri i loši. Da putuju u strahu od vlasti država kroz koje prolaze, od cilja o kojem ne znaju ništa, od krijumčara, mahom kriminalaca, kojima plaćaju da ih odvedu … Mnogi među njima su obrazovani ljudi, ali mnogo je i takvih sa socijalnog dna … Sve to treba uzeti u obzir kada se o izbjeglicama govori i razmišlja … Kada im se sudi”, upozorava Amira.  

Damaščani su prije rata svoju djecu, najčešće, slali u privatne škole za koje nije bilo potrebno izdvojiti previše novca. Javno školstvo, baš kao i zdravstvo, bilo je i još uvijek je besplatno, ali nije pružalo naročito visok nivo usluge.

“Određene privatne škole, koje su nekada bile omiljeni izbor roditelja, u kojima je edukacija  bila na elitnom nivou uz razumne cijene, još uvijek rade, ali roditelji si više ne mogu priuštiti da ih plaćaju. Mnogi si ne mogu priuštiti škole u blizini, a ne žele da djeca idu u udaljenije škole i zato mališani ostaju kod kuće. To je, naravno, ilegala, ali, kao da je državi u ovom trenutku prioritet da provjerava ko se školuje i ko ne? To će tek s vremenom postati problem.”, objašnjava Amirin muž.

Medicinsku pomoć je još uvijek moguće dobiti. Određene bolnice, uprkos tome da su mnogo puta bile glavni cilj bombardovanja, funkcionišu. Ali, saznajemo, nije lako doći da njih.

U središtu grada još uvijek rade francuska, italijanska i britanska bolnica. Državne bolnice takođe. Mnogi ljekari specijalisti su napustili državu. Nekolicina koja je ostala radi mnogo i posvuda. Apoteke, u Damasku ih je uvijek bilo mnogo, rade, ali doći do kvalitetnih lijekova nije više moguće. Problem koji takođe ignorišu jer nemaju drugog izbora su cjepiva. Nema ih dovoljno, na listi prioriteta nije nacionalni program za vakcinisanje. Svejedno, postoji opravdan strah da će se, kada se sve ovo jednom smiri, pojaviti bolesti koje su drugdje nestale.

Hrana u Damask dolazi iz okolnih ruralnih područja, najčešće. I uvoz funkcioniše, čak i ako ta područja drži opozicija. Još jedan dokaz da novac može sve, slažu se naši sagovornici. Na različitim kontrolnim punktovima, a nebrojeno ih je, naravno, uzmu dio hrane, zato je sve neuporedivo skuplje nego što je bilo, ali svejedno, hrana, dobro i svježe voće i povrće, kakvo u Evropi rijetko imamo priliku i vidjeti, redovno dolazi do građana Damaska.

“Cijene su strašne, mnogi si više ne mogu priuštiti meso, novac je devalvirao, ali, bez obzira na to, osim u posebno ugroženim dijelovima zemlje gdje ljudi gladuju, Sirijci imaju hranu. Nadam se da će tako i ostati. Ljudi, na sreću, nisu još uvijek jako bolesni zbog nedostatka hrane ili vitamina”, kaže Amira.

Damaščani se trude živjeti kao da je sve normalno. Kina rade, rađaju se djeca, organizuju se svadbe, odlazi se frizerima i kozmetičarima, izlazi se u restorane, vanjski se izgled njeguje …

Duh i vedrina Sirijaca

“Koliko se sjećam Sarajeva iz ratnog vremena – bilo je isto. Tako je i sada kod nas, u Damasku. Ljudi su se navikli živjeti u tim okolnostima. Primjera radi, nekoliko granata padne u centar grada. Nakon sat ili dva ljudi čiste prizorište, do večere su već zamijenjena stakla koja su popucala od gelera i detonacije. I život se nastavlja. Nekoliko godina nismo izlazili u restorane u večernjim satima. Sada se i to promijenilo. Ljudima je dosta svega nakon toliko vremena. Ljudi nadasve žele kraj rata”, objašnjava Amirin muž.

Prema njihovom mišljenju, građani Halepa, najvećeg sirijskog grada, su, nakon više od četiri godine, i svega što im se događalo uspjeli iznova naći duh i vedrinu po kojoj su Sirijci znani. Isto je, kažu, bilo i u Darri, a polako se taj duh vraća i Damašćanima, iako gube nadu da će se rat ikada završiti.

Povremeno se dešava da Amirin muž, stranac koji, uprkos godinama na Bliskom istoku, ne govori arapski jezik, bude zaustavljen na kontrolnim punktovima izvan grada, kamo radi posla često odlazi u običnim i ne armiranim vozilima, kako je preporučeno za strance. Na sreću ima propusnice koje najčešće poštuju. Još uvijek. I ne osjeća se ugroženo.

Oba naša sagovornika su optimistična i nadaju se političkom rješenju do kraja godine. Oboje tvrde da rat u Siriji nijednog trenutka nije bio religijski.

“Grad Der a Tie, na primjer, su bili zauzeli pripadnici jedne od fundamentalističkih grupa. U njemu je uvijek živjelo 85 odsto muslimana i 15 odsto kršćana. Kada se to dogodilo, muslimani su skrivali krišćane, pomagali su im da pobjegnu, ako su to željeli”, rekao nam je Amirin muž.

U tom gradu živi i Amirina tetka. S pobunjenicima se srela kada su, ušavši u grad, došli i u njenu kuću. Bili su stranci, na engleskom su je pitali gdje joj je muž, iznoseći iz njene kuće slike i ostale umjetnine. Rekla je da je trenutno odsutan. Mladić ju je upitao kako onda može osjetiti miris cigarete.

“Odgovorila je da je ona upravo ispušila jednu. Mladić ju je pogledao sa prezirom, držeći jednu od slika u svojoj ruci i rekao joj je da je to haram, grijeh. Baš kao i to što nije pokrivena, iako na glavi, jer je upravo prolazila kroz kemo terapiju, nije imala nijednu vlas kose … Kada su ekstremisti napustili grad, svi koji nisu napustili državu su se vratili svojim kućama. I sada žive, kao što su uvijek živjeli – normalno, složno. Isto je u mjestu Sueida, gdje žive većinom druzi i krišćani. Jedni drugima pomažu i žive u slozi, baš kao što su uvijek i živjeli. Stara kineska izreka kaže: “Kada se dva slona tuku, najveća žrtva je trava.” E, mi, narod Sirije, mi smo trava”, kaže, Amira, za kraj našeg razgovora.

Napomena: Puni i stvarni identitet sagovornika poznat je redakciji Al Jazeere, a koji je radi njihove sigurnosti zaštićen od objavljivanja. 

Izvor: Al Jazeera