Život u minskom polju

Piše: Vedat Spahović

Danicu Dadu Đikov je njen prvi rat još kao djevojčicu zatekao kući, u Trebinju, u Hercegovini.

Valjda je to ponukalo neke od brojnih svjetskih ratnih zapisivača, koji su objavljivali serijale o njenoj vojničkoj afganistanskoj svakodnevnici, da je početno oslovljavaju kao “dijete rata”.

Sve što se kasnije desilo u životu tog ratnog curetka, neminovno je vodilo u ime “mama rata”.

Dada nije birala devedesetih da joj rat dođe pred kućna vrata. Međutim, izabrala je negdje dvijehiljadite, da joj rat bude – sudbina.

O tome govori sama: “Počela sam u nečemu što se zove u CIDC (Canadian International Demining Corp) kao vodič pasa za traženje minsko eksplozivnih sredstava.

Uglavnom su to bili projekti u republikama bivše SFRJ (Hrvatska, BiH, Kosovo, Srbija, Makedonija) čiji je osnovni cilj bio humanitarno deminiranje, odnosno čišćenje minskih polja. Obzirom da je u tom periodu kompanija bila pod monitoringom NATO-a/ SFOR-a, sve projekte smo radili sa vojskom, odnosno K9 timovi za otkrivanje mina bili su dodatak postojećim vojnim deminerskim timovima”.

Po bivšoj domovini, o kojoj mirnodopski nije imala pojma kako izgleda, provela je nekih sedam godina, u profesiji koja se gotovo žargonom zove “dog handler”.

U jednostavnom prevodu, Dada je izrasla u vrhunskog dresera pasa, čija je namjena da čulom njuha otkrivaju mine, najčešće i cijela – polja. Ona je svog prvog tragača, spasitelja nedužnih zivota, naročito po Bosni i Hercegovini natopljenom minama, brzo naučila da mu bude – “mama”.

Bolna prisnost

Ta prisnost sa psom, prvim te Dadine profesionalne vrste, ličila je drami, onako za sebe.

Nakon dugih dnevnih obučavanja, minski specijalista zvani Cindy nikako nije mogao podnijeti rastanke sa Dadom i odlaske u štenaru, bolno bi cvilio, i opasno postao blizak.

Dada je nabavila novu “bebu” onako da tješi sebe bez Cindy, a zvala se – Max. No, iz Dadinih usta nikako nije izlazilo Max, svaki put – Cindy. Danas je Maxu, to jeste tom kućnom Cindyiju 13 godina. Jedna Dada, dva Cindija.

Dada je negdje 2010. godine dobila “prolaz”, što je i nju šokiralo, da isti posao radi u Afganistanu.

Kaže: “Igrom slučaja ili čega već, ne znam, dolaskom u Afganistan saznajem da ću raditi sa kanadskim vojnim trupama. Godine 2010. i 2011. sam provela na jugu Afganistana, u provinciji Kandahar u mjestu Panjwai District takozvanom domu talibana. Radila sam misije isključivo ‘van žice’. Mojima kući nisam dugo ni pomišljala otkrivati detalje, niti sam bila u prilici. U jednom sam momentu zaboravila kako zvuči glas mog sina Stefana, tri mjeseca se nismo čuli.”

Dada ‘van žice’

“Van žice” je dalo novo značenje Dadinom životu. Izrasla u “mamu” – poslodavca svojim njemačkim ovčarima i drugim vrstama, počela je zaboravljati na smrt od mine ukopane pod zemlju. Nad zemljom je sijevala smrt, najčešće fanatičnih, samoubilačkih, neprijateljskih boraca.

Život su joj obilježila žestoko dva afganistanska događaja: “Pancir u jednom slučaju, i u drugom, oči u oči sa samoubicom, kad su moji Kanađani brzo uzvratili, su razlog da danas o tome razgovaramo. Ja nisam imala dovoljno vremena da uopšte razmotrim tu epizodu. Sve je teklo brzinom bolida u mojoj glavi. Hoću li biti dovoljno sposobna da me novi pas prihvati, šta reći mom Stefanu gdje opet idem, vezana sam i za oca, i tako sve naprijed i nazad u besanim noćima. Raditi u minskom polju van žice je kad ti se ledi koža, a temperature tropske, a na leđima i po 50 kilograma. No, naročito u mojoj domovini to je i osjećaj kome nema cijene, kad pomisliš da to može spasiti stotine života”.

Obučavanje K9 timova

Početkom 2012. Dada Đikov je započela svoju karijeru u špansko/američkoj sigurnosnoj kompaniji kao majstor instruktor, na ugovorima koji su opet igrom slučaja za vojsku, žandarmeriju, policiju…

Od tada do danas je odradila uspješno ogroman broj ugovora na obučavanju takozvanih K9 timova za traženje eksploziva, narkotika, preko patrolnih policijskih pasa i spasilačkih pasa.

U decembru prošle godine vlada Meksika ju je pozvala da otvori Prvi internacionalni Kongres vojnih i policijskih pasa, a koji je bio o temi upotrebe pasa u borbi protiv terorizma, narko mafije i zaštite ljudi. Tamo je također bila glavni instruktor za policijske timove iz 14 različitih meksičkih država, a koji se bave otkrivanjem eksplozivnih naprava.

Uglavnom, veći dio vremena provodi u Španiji na obuci policijskih pasa, sa povremenim ugovorima u Latinskoj Americi. Trenutno je kući uz Stefana, porodicu, oca.

Izvor: Al Jazeera