Zločin koji mora biti kažnjen

Piše: Šeki Radončić

Crnogorski Apelacioni sud ukinuo je oslobađajuću presudu devetorici bivših visokih pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore optuženih za deportovanje više od 100 bosanskohercegovačkih izbjeglica egzekutorima Radovana Karadžića.

To znači da će, po žalbi tužilaštva i oštećenih, biti održano novo suđenje, na kojem će bivši šef Službe državne bezbjednosti Crne Gore Boško Bojović, nekadašnji pomoćnik ministra policije Milisav – Mića Marković te bivši visoki policijski funkcioneri Radoje Radunović, Milorad Ivanović, Milorad Šljivančanin, Božidar  Stojović,  Sreten  Glendža, Duško Bakrač i Branko Bujić ponovo sjesti na optuženičku klupu Višeg suda u Podgorici.

‘Vjerujemo da će se devetorici na optuženičkoj klupi priključiti i bivši inspektor policije Slobodan Pejović, za koga se nepobitno dokazalo da je bio glavni lovac na naše najdraže i ključna karika u ovom ratnom zločinu’, rekla je Jasenka Perović.

Predsjednica Udruženja porodica deportovanih bh. građana 1992. godine iz Crne Gore Jasenka Perović ne likuje, ali se nada:

“Ovakva odluka Apelacionog suda pokazuje da ima nade, jer prethodna oslobađajuća presuda nije bila korektna. Nadamo se da će sada taj proces biti puno temeljitiji i da će odgovorni dobiti zaslužene kazne. Vjerujemo da će se ovoj devetorici na optuženičkoj klupi priključiti i bivši inspektor policije Slobodan Pejović, u prethodnom postupku tobože ključni svjedok, za koga se u međuvremenu nepobitno dokazalo da je bio glavni lovac na naše najdraže i ključna karika u ovom ratnom zločinu”, rekla je ona.

Podgorički advokat Zoran Piperovic, branilac jednog od optuženih, ne krije razočarenje:

Opet kod istog sudije

“Odlukom Apelacionog suda nijesam zadovoljan. Očekivao sam oslobađajuću odluku, jer nema dokaza protiv tih ljudi, naročito nema dokaza protiv mog klijenta Branka Bujića. Siguran sam da će u ponovnom postupku svi biti  ponovo oslobođeni”, ističe Piperović.

Petorica optuženih su u pritvoru proveli po dvije i po godine, a četvorica po šest mjeseci, jer su uoči suđenja pobjegli u Srbiju.

Specijalno vijeće sudije Milenke Žižić je krajem marta prošle godine, u sada već oborenoj presudi, oslobodilo optužene, jer nije bilo dovoljno dokaza i “nisu bili pripadnici oružanih snaga (tadašnje) Savezne Republike Jugoslavije te se njihova djelatnost nije  mogla prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”. Takvu presudu osudile su porodice deportovanih, crnogorska Socijaldemokratska partija i samo dvije nevladine organizacije iz Crne Gore.

Petorica optuženih su u pritvoru proveli po dvije i po godine, a četvorica po šest mjeseci, jer su uoči suđenja pobjegli u Srbiju. No, uskoro će sva devetorica opet sjesti na optuženičku klupu, i to, kako je odlučio Apelacioni sud, pred istim sudskim vijećem sudije Milenke Žižić, koje ih je i oslobodilo.

Nakon kobnog deportovanja, ubijeno je najmanje 86 Bosanaca i Hercegovaca, kako je utvrdio autor ovih redaka. Niko drugi se, nažalost, nije bavio istraživanjem ovog zločina. Preživjelo je samo deset deportovanih. Crnogorska Vlada je preživjelima i porodicama ubijenih ljudi prije dvije godine isplatila obeštećenje od pet miliona eura. Tako se Crna Gora materijalno suočila sa ovim zločinom, ali ne duhovno i krivično.

Nema dana sjećanja

U Crnoj Gori još nije uveden dan sjećanja na ovaj zločin, niti je žrtvama deportacija podignut spomenik u Herceg Novom, gdje se nalazio sabirni centar. Ni crnogorski đaci u svojim udžbenicima istorije ne mogu ništa saznati o ovom zločinu. A to su porodice zvanično zahtijevale od crnogorskih vlasti. Što se tiče krivičnog suočavanja, zasad niko nije osuđen za najveći ratni zločin počinjen nakon Drugog svjetskog rata na teritoriji Crne Gore.

Lov na izbjeglice trajao je 21 dan i odvijao se na gotovo čitavom prostoru Crne Gore.

S proljeća 1992. godine, bježeći od strahota rata, veliki broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine potražio je spas u susjednoj Crnoj Gori. Prognani i uplašeni ljudi smjestili su se kod svojih rođaka, prijatelja ili plemenitih neznanaca. Neki su se sklonili u odmarališta bosanskih firmi na Crnogorskom primorju, imućniji u svoje stanove i vikendice. To je bila kobna greška: protivno crnogorskoj tradiciji i etici, ili bar onom što se vjerovalo da crnogorska etika jeste, protivno Ustavu, zakonu i svim međunarodnim konvencijama, crnogorski policajci su uhapsili više od 100 bh. izbjeglica i svezanih ruku ih isporučili dželatima Radovana Karadžića.

Lov na izbjeglice trajao je 21 dan i odvijao se na gotovo čitavom prostoru Crne Gore. Po svojoj organizovanosti, selektivnosti i mržnji, hajka na Bošnjake sličila je nacističkom lovu na Jevreje. Racije su sprovođene po ulicama i trgovima, kućama i vikendicama, kafanama i hotelskim sobama… Njima su rukovodili inspektori za potrage.

Leševi u Savi

Jedan autobus pun nesrećnih Bosanaca odveden je 25. maja 1992. godine “na razmjenu” u Bosnu, ka Konjević Polju. Niko iz tog autobusa nije ostao živ. Kosti petorice nesrećnih ljudi pronađene su kod Sremske Mitrovice, u Srbiji, gdje je rijeka Sava, mjesec dana nakon deportacija, izbacila njihove leševe. Pretpostavlja se da su svi ubijeni na nekom mostu i bačenu u Savu.

Drugi autobus sa deportovanim izbjeglicama stigao je u Foču. Sedmoro njih je preživjelo golgotu fočanskog logora. Ostali su, u različitim vremenskim razmacima, ubijeni. Posmrtni ostaci njih osmoro su pronađeni u masovnim grobnicama u blizini Foče.
Navodnu pismenu naredbu o nezakonitom hapšenju i deportovanju izbjeglica, do koje se tokom suđenja nije došlo, izdao je tadašnji ministar crnogorske policije Pavle Bulatović. To je na suđenju posvjedočio “krunski svjedok”, policijski inspektor Slobodan Pejović, kojeg je Crna Gora slavila kao junaka, koji je, kako se hvalio, tokom akcije deportovanja spasio trojicu Bošnjaka.

Drugi autobus sa deportovanim izbjeglicama stigao je u Foču. Sedmoro njih je preživjelo golgotu fočanskog logora. Ostali su, u različitim vremenskim razmacima, ubijeni.

U međuvremenu se ustanovilo da nije nikoga spasio, već da je, kako je posvjedočila Rada Fejzić iz Sarajeva, čijeg je supruga Pejović odveo, bio brutalni hapsitelj, koji se okitio tuđim perjem. Tokom suđenja se pokazalo da je Pejović bio inspektor za potrage u Herceg Novom, gdje se nalazio sabirni centar, dakle glavni lovac na Bosance i Hercegovce. Tokom svjedočenja izjavio je da “optuženi nisu krivi, jer su radili svoj posao i ono što su morali”.

Ubice na slobodi

Advokat Piperović smatra da tužilaštvo može, ako hoće, da sada procesuira inspektora Pejovića:

“Tužilaštvo može Pejovića da prebaci sa klupe za svjedočenje na klupu za optužene”, kaže Piperović.

Pravosudni organi BiH, gdje su deportovani ljudi ubijeni, nisu ništa uradili da se direktni egzekutori izvedu pred lice pravde.

Neki analitičari ovakvu odluku Apelacionog suda povezuju i sa prijevremenim izborima u Crnoj Gori, o kojima se mnogo govori, odnosno sa još jednim trikom vladajućih partija, koji ima za cilj da za njih glasaju crnogorski Bošnjaci.

Ali, ima i goreg od korištenje tuđe nesreće u političke svrhe: pravosudni organi Bosne i Hercegovine, gdje su deportovani ljudi ubijeni, nisu ništa uradili da se direktni egzekutori izvedu pred lice pravde.

Iako je autor ovih redaka Tužilaštvu za ratne zločine Bosne i Hercegovine još prije četiri godine dostavio imena i prezimena Karadžićevih policajaca koji su preuzeli nesrećne izbjeglice od kolega iz Crne Gore, kao i ovjereni zapisnik crnogorskog MUP-a o tome, u kojem je navedeno i ime vozača autobusa, ubice i dalje slobodno šetaju Bosnom i Hercegovinom. A samo nekoliko sati nakon zapisničkog preuzimanja izbjeglica, hladnokrvno su ubili pun autobus ljudi.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera