Zločin na Kapiji: 71 priča – ista bol

Piše: Almir Šećkanović

“Te večeri igrala se rukometna utakmica u Mejdanu. Ja sam tada branio za jedan lokalni klub. Pobijedili smo i krenuo sam u grad s prijateljem Nenadom Markovićem da proslavimo pobjedu. Došli smo pred Kapiju i stali da se pozdravimo s Asimom, Kinđetom i Azurom. Bilo je na stotine mladih oko nas… Odjednom bljesak!” (Svjedok Adnan Pirić o masakru na Kapiji u Tuzli, 25. maja 1995. godine.)

Adnan Pirić teško je ranjen 25. maja 1995. godine na tuzlanskoj Kapiji. Njegov najbolji prijatelj Nenad, prijatelji Kinđe i Azur ubijeni su prilikom eksplozije granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske (RS) na omiljeno okupljalište mladih Tuzlaka. Na Kapiji je te noći ubijena 71 mlada osoba, a ranjeno 120.

Mislio sam da će mi biti lakše, ali moram priznati, svakim danom je sve teže.

Adnan danas ima 35 godina. Masakra na Kapiji sjeća se skoro svakodnevno, no tek rijetko odluči prošetati nekada omiljenim dijelom grada.

“Ja sam na Kapiji teško ranjen. Amputirana mi je lijeva potkoljenica. Izgubio sam mnoge prijatelje. Nemam snage! Tek tri godine nakon masakra vratio sam se na Kapiju. Bio sam slomljen od bola. Mislio sam da će mi biti lakše, ali moram priznati, svakim danom je sve teže”, govori Adnan, isitčući da svakog 25. maja, zajedno s prijateljima, posjeti Aleju mladosti, u kojoj su ukopani svi ubijeni.

Sjećanje je naš dug

“S nekoliko prijatelja odem na Aleju i obiđem svoje drugove koji su ubijeni. Nenada, Kinđeta, Azura… Sjećanje je moj dug. Naš dug”, zaključuje Adnan.

Sjećanje ne blijedi ni kod Esme Slijepčević, niti kod Hilme Bučuka. Dvije porodice, dva života – ista bol. Esma je na Kapiji izgubila 20-godišnjeg sina Asima, Hilmo kćerku Lejlu, Asimovu vršnjakinju.

Više volim otići u Aleju i biti pored njegovog mezara, a ne na Kapiji gledati mjesto gdje je patio.

“Moj Asim je bio lijep i pametan momak. Student. Tog dana je bio posebno veseo. Vratio se sa fakulteta govoreći: ‘Mama, mama, djevojke su tako lijepe danas!’ Navečer je izašao. Dvadeset trećeg maja je proslavio 20. rođendan. Bio je i Dan mladosti – bio je red da proslavi. Odlučio je izaći na piće s drugom Samirom. Kada je izlazio, dala sam mu ličnu kartu i ključ od stana. Kasnije su mi samo to vratili”, kroz plač govori Esma.

“Godinama nisam mogla otići na Kapiju. Nisam mogla pogledati u imena ubijene djece uklesana u zid ispred kojeg je pala granata. Onda sam nekako smogla snage i otišla. Plakala sam. Bilo mi je teško, ali otišla sma i proučila Fatihu. Sada rijetko idem. Više volim otići u Aleju i biti pored njegovog mezara, a ne na Kapiji gledati mjesto gdje je patio”, kaže Esma.

Da krivci budu kažnjeni

Hilmo, s druge strane, skoro svakodnevno prošeta Korzom, zastane na Kapiji, prouči molitvu i nastavi ka učionici Osnovne škole “Pazar”, u kojoj radi decenijama.

“Prvih godina nakon masakra bježao sam od Kapije. Danas, 17 godina poslije, trčim ka Kapiji – da proučim molitvu za moju Lejlu i ostalu djecu. Nekako sam mirniji kad to uradim. Mirnija je moja duša”, priča Hilmo.

Život poslije gubitka sina Esma opisuje:

“U maju mi ne živimo – mi se sjećamo. Nekada je maj bio moj omiljeni mjesec. Slavili smo Dan mladosti, u maju sam ga rodila. Eto, u maju sam ga i izgubila.”

Danas, 17 godina poslije, trčim ka Kapiji – da proučim molitvu za moju Lejlu i ostalu djecu.

Hilmo dodaje:

“Borim se da krivci budu kažnjeni. Svjedočim, tražim dokaze, pomažem tužilaštvu. I to je moja obaveza – prema Lejli, prema tuzlanskoj mladosti.”

Zbog komandne odgovornosti, za zločin na Kapiji na 25 godina zatvora pravosnažno je osuđen major VRS-a Novak Đukić, a presudu je donio Sud Bosne i Hercegovine.

Izvor: Al Jazeera