Zločin u Varivodama – ispit hrvatske zrelosti

Presuda za odštetu obitelji Berić ne znači da će biti obeštećena rodbina drugih stradalih u Varivodama (Al Jazeera)

Piše: Josip Antić

Kad su Beograd i Zagreb posrijedi – august kolovozu ne vjeruje. Tako je bilo od 5. kolovoza kad je 1995. godine Hrvatska pokrenula za cijeli svijet osim za Srbiju legitimnu akciju oslobađanja državnog teritorija (što je efektom vojnog domina onemogućilo da Bihać postane nova Srebrenica), a tako je i dvadeset godina kasnije. 

Za službenu Srbiju ”Oluja” je i dalje do neba vapijući genocid (postoje naravno i zbilji bliža gledišta, ali nažalost ne kao dio službene politike), a malo je vjerojatno da će se u sadašnjoj političkoj konstelaciji u toj ocjeni nešto i promijeniti. 

Za Hrvatsku to je konačni slom projekta što ga je pokrenuo Slobodan Milošević, no ovaj put s obljetničkih govornica u Zagrebu i Kninu dale su se naslutiti i neke druge složenije i dublje dimenzije događaja koji će još dugo obilježavati odnose u regiji .

Primjerice, u svom govoru Kolinda Grabar-Kitarović, dala je je do znanja „kako obilježavanje ‘Oluje’ nije upereno niti protiv koga pa tako niti protiv Srbije“.

„Hrvatska žali za svakim izgubljenim životom, i hrvatskim i srpskim“, naglasila je u Zagrebu na vojnoj paradi i u Kninu hrvatska predsjednica. U sličnom tonu zborio je i Zoran Milanović, hrvatski premijer. Obraćajući se na prijemu nakon vojnog mimohoda rekao je kako ”Hrvatska danas ne slavi rat, ne slavi ničiju patnju niti progonstvo, neka to bude jasno onima kojima još nije”.

Bile su to, dakako, poruke i odgovori srbijanskim liderima, predsjedniku Nikoliću i premijeru Vučiću, koji je neki dan ranije dobio odbijenicu za svoju inicijativu da Hrvatska, Srbija i BiH, proglase zajednički dan sjećanja na sve žrtve nastradale u ratovima iz devedesetih, bez obzira na nacionalnost.

Odbijenica nije samo stvar  političkih igara nego i općeg stanja javnog mnijenja u Hrvatskoj po kojem Vučić, kao političar koji je aktivno kao član Šešeljeve radikalne i fašističke stranke sudjelovao u sukobima, ma kako evoluirao, nema vjerodostojnost neophodnu da bi se stajalo iza takve inicijative.

Stradanje Srba nakon ‘Oluje’

No, čak i takav poziv na sjećanje  izazvao je na hrvatskoj strani zanimljivu reakciju iza koje je stajao Luka Mišetić, Hrvat američkog  podrijetla i odvjetnik koji je pred Haškim sudom odbranio generala Antu Gotovinu. 

Mediji su najprije prenijeli kako je Mišetić „iznio prijedlog da Hrvatska obilježava dan sjećanja na žrtve zločina počinjena nakon ‘Oluje“.  U toj, pokazalo se, slobodnoj interpretaciji Mišetićeva teksta, tvrdilo se kako Gotovinin odvjetnik predlaže da to bude  28. rujna. Datum nije izabran slučajno, jer je toga dana prije 20. godina u Varivodama u šibenskom  zaleđu, više od mjesec dana nakon prestanka vojnih operacija, ubijeno devet mještana srpske nacionalnosti. 

Po Hrvatsku je najporaznije to što ni nakon dvadeset godina kasnije počinitelji zločina još nisu otkriveni,a najviše što do javnosti dođe jest da su ‘izvidi u tijeku’.

Mišetić je, prema navodima medija, tada i pojasnio svoju inicijativu: „Treba nam da hrvatski vrh prizna bol koju Srbi osjećaju zbog zločina počinjenih nakon operacije ‘Oluja’. Možda bi 28. rujna, obljetnica ubojstva u Varivodama, bio primjeren dan za to. Ali ne 5. kolovoza. Jer je to dan kad slavimo oslobođenje zemlje od zlog političkog projekta, dan kad izražavamo zahvalnost onima koji su odveli Hrvatsku u pobjedu. – poručio je Mišetić, da bi nekoliko dana kasnije dodatno pojašnjavao što je mislio. 

”Nisam iznio prijedlog da Hrvatska uvede službeni ‘spomendan’ ili ‘dan sjećanja’. Pisao sam o mogućnosti da Vučić priznaje genocid u Srebrenici, Pupovac priznaje zločinački karakter Republike Srpske Krajine te da  hrvatski državni vrh ode u Varivodama i izrazi žaljenje hrvatskog naroda zbog ubojstava nevinih žrtava“, napisao je u hipotetičkom pojašnjenju Mišetić i dodao:

„Nadajmo se da će jednoga dana Vučić i Pupovac uvidjeti da je održavanje ‘dana žalosti’ na dan oslobođenja Hrvatske jednako provokativno kao da Hrvatska održi ‘dan žalosti za žrtve Križnog puta 8. svibnja, na Dan pobjede u Europi.”

Treba nam manje provokacija, i više državničkih mjera, zapisao je Mišetić, kojemu kao iskusnom odvjetniku valjda nije trebalo crtati da će se ono što govori čitati i kao riječi iz kojih stoji general Gotovina, ali i kao neka vrsta probnog balona s potpisom američke pragmatike, što, dakako, ne znači da kroz njegova usta progovara State Department.

I ne bi se moglo reći kako Hrvatska nije zamijetila taj balon, točnije, njegove riječi pretvorile su se u pitanje: Treba li Hrvatska obilježavati stradanje Srba nakon ‘Oluje’? Ili su mimohod u Zagrebu i protokolarna svetkovina s thompsonovskim dernekom u Kninu, kulminacija do koje nacija može doći u promišljanju i obilježavanju teških, prijelomnih, pobjedonosnih, ali i tragičnih i mučnih zbivanja iz devedesetih?

U tom smislu javnost se suočila sa svojevrsnom inventurom u kojem su Varivode simbol mnogih ozbiljnih propusta koju je hrvatska država počinila.

Jer u tom mjestu nedaleko od Kistanja ubijeno je devet srpskih civila u dobi od 84 do 55 godina i to je – zločin, međutim, s tim priča ne staje. Za njim slijedi zataškavanje slučaja, jalovo utvrđivanje počinitelja, pokretanje postupka i njegovo neprivođenju kraju…

Istina, u građanskoj  parnici, obitelj Berić, čija su dva člana (otac i majka) ubijeni u Varivodama, uspjela je ishoditi presudu prema kojoj je utvrđena odgovornost Republike Hrvatske za ubojstvo tih dvaju srpskih civila i prema kojoj je država dužna isplatiti 540 tisuća kuna odštete njihovoj djeci. No, kad se zna da je ta presuda donesena 2013. godine i da joj je prethodilo čak sedam godina parničenja, jer je sud prethodno tužbu protiv RH odbacio kao neutemeljenu i to  sa sramnim obrazloženjem da se „ne može utvrditi točan motiv ubojstva“, pokazuje kakav su stav državne institucije imale prema potvrđivanju istine i određivanju sankcija kad su posrijedi zločini nad srpskim civilima.

Kako hrvatski pravosudni sustav nije presedanski, presuda za odštetu obitelji Berić ne znači da će biti obeštećena rodbina drugih stradalih u Varivodama. 

Valja spomenuti i da su mještani Varivoda  u spomen na ubijene postavili znamen križa i da je on svojedobno bio oštećen, a tek 2010.  SDSS je u tom selu postavio spomenik na čijem je otkrivanju sudjelovao i predsjednik  Ivo Josipović. Iz te stranke, međutim i danas podsjećaju kako riječi političara nisu slijedila i djela. 

Nacionalna i građanska katarza

Po Hrvatsku je najporaznije to što ni nakon dvadeset godina kasnije počinitelji zločina još nisu otkriveni,a najviše što do javnosti dođe jest da su „izvidi u tijeku“.

Sve u svemu, za ozbiljnu državu – nedovoljno i sramotno, kao što su nedovoljne i reakcije na druge zločine počinjenje nakon ”Oluje”.  Primjerice, u izvještaju HHO-a, iza Oluje je poimence navedeno više od 400 ljudi, a za mnoge i točne okolnosti stradanja. 

Prije svega, Hrvatska svoj napor da dosegne civilizacijski doseg, kad je posrijedi odnos prema nevinim žrtvama među sugrađanima srpske nacionalnosti, ne treba činiti ni zbog koga (ponajmanje prema sadašnjim liderima Srbije), doli zbog same sebe.

A što kažu hrvatski Srbi? Milorad Pupovac, jedan od lidera srpske zajednice u Hrvatskoj, kaže da srpska zajednica već nekoliko godina ne zove visoke državne dužnosnike na komemoraciju u Varivodama.

„Odlučili smo da ih više ne pozivamo, jer država ne čini ništa da sankcionira počinitelje zločina, a ono što i čini, čini vrlo neefikasno. Ti postupci, koji su u tijeku, u dobroj mjeri se odugovlače, ometaju i odvijaju tako da imaju slabe izglede za ishod koji bio u skladu sa zakonitošću i pravednošću. Dvije godine ne pozivamo nikoga, jer država ne radi svoj posao i ne želimo da komemoracije služe da država manifestira neku vrstu sućuti, a istovremeno već 20 godina nije uradila što je trebalo, a to je da sankcionira počinitelje.. I ove godine nije došlo do promjene, hoće li doći do promjene, ne ovisi samo o nama. Ali s obzirom na to kakva je atmosfera u društvu, ne očekujemo osobite pomake”, izjavio je Pupovac. Po njemu, odabir spomen dana nije toliko bitan.

„Srpska zajednica već godinama komemorira na različitim mjestima i različite dane i tako će biti. Stradanje je počelo 5. kolovoza i trajalo godinama nakon toga, i kada dođe vrijeme, institucije će odrediti neko mjesto koje će biti glavni dan i glavno mjesto, ili će biti kao što je bilo do sada na različitim mjestima i različitih dana”, izjavio je.

S njegovim tezama se slaže i povjesničar Hrvoje Klasić, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu. „Odavanje počasti srpskim žrtvama na točno određeni dan ne bi polučilo učinak“, izjavio je. Po njemu manje je bitna forma, a važan je sadržaj, a to je kako se hrvatsko društvo i politika odnose prema spomenutim događajima.

„Primjerice, imamo i Dan antifašističke borbe koji obilježavamo s figom u džepu. Slavimo antifašizam, a toleriramo fašizam. Društvo i politika trebaju prijeći s riječi na djela. To znači da zločine treba kazniti, a žrtve obeštetiti. Onda nikakav poseban dan neće biti potreban“, kaže Klasić koji smatra da je najvažnije da cijelo društvo, i vlast i politika, pokažu da su zločini nedopustivi. S njegovim se argumentima teško ne složiti.

Što će ubijenima u Varivodama i njihovim obiteljima dan (ne samo njima nego svima koji su na srpskoj strani tako nastradali) koji će biti obilježen samo radi forme?  Još manjeg učinka imalo bi takvo obilježavanje ako bi se to činilo radi smanjivanja tenzija sa službenom Srbijom. 

Prije svega, Hrvatska svoj napor da dosegne civilizacijski doseg, kad je posrijedi odnos prema nevinim žrtvama među sugrađanima srpske nacionalnosti, ne treba činiti ni zbog koga (ponajmanje prema sadašnjim liderima Srbije), doli zbog same sebe.

Riječ je o tome da je kažnjavanje zločina počinjenih nakon ”Oluje” i obeštećenje žrtava prioritet dosezanja nacionalne i građanske katarze i ne može se vezivati za slučajeve reciprociteta, iako su brojni i slučajevi zločina nad Hrvatima u kojima zločinci nisu dostupni i žive nekažnjeni.

Tvrditi, pritom, kako je dovoljno čekati da „vrijeme odradi svoje“, znači ne samo bježanje od odgovornosti nego i kukavičko izbjegavanje otvaranja važnih pitanja jer smo eto – „u izbornoj godini“. 

Ovaj put hrvatska bojišnica se nalazi na prostoru vlastite uljuđenosti i zrelosti. Ili u prijevodu – srpska nevina žrtva je i hrvatska žrtva. I obratno. U tom smislu, hipotetsko razmišljanje odvjetnika Mišetića, uspjelo je u jednom: u javnosti je ponovilo poruku – nema bolje Hrvatske ako se ona ne dogodi (i) u Varivodama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera