Oglasi

(Zlo)upotreba vjere u predizborne svrhe

Bilo kakvo izdvajanje i privilegovanje neke vjere, ponajveće je skrnavljenje vjere.
Kažnjeni subjekti prekršili su pravila ponašanja u izbornoj kampanji iz odredbi Izbornog zakona Bosne i HercegovineReuters - Ilustracija

Vjerske zajednice su već skoro tri decenije prisutne u politici posebno u vrijeme predizbornog agitiranja i kampanja. Kolikogod se vjerski poglavari načelno ograđivali od podrške određenim strankama, nižerangirani svećenici i imami bilo kroz hutbe ili propovijedi, ili pak pukim fotografisanjem sa političarima - a budući da su po svom pozivu duhovni pastiri i da bi po učenju svih vjera trebali biti uzori vjernicima -  direktno ili indirektno vjernicima sugeriraju za koga trebaju glasati?

U ovome naša zemlja nije nikakva iznimka. I u mnogo naprednijim demokratijama, a pogotovo nedemokratskim režimima u svijetu crkve, vjerske zajednice i lideri “preferiraju” političke opcije. Koliko vjera može biti (zlo)upotrijebljena u predizborne svrhe najbolje pokazuje odnos političara prema vjerskom prostoru, vjerskim osjećajima. Nerijetko se osveštenje crkve ili otvorenje džamije koristi za političku promociju, a u javnom prostoru se stvara imidž političara zaštitnika vjere i tradicije. Historija religija ovaj odnos bilježi od samih početaka vjerskih tradicija, a odvajanje vjere i politike smatra se najvećim dostignućem savremenog doba, dakako, gdje je ono postignuto.

Vjeru nije moguće isključiti iz politike, a tamo gdje se to pokušalo nastali su totalitarni režimi koji su umjesto vjere uveli surogatne sekularne ideologije. Kakogod su kroz stoljeća milioni ljudi gubili živote zbog “pogrešne” vjere, jednako, pa čak i više su stradali zbog “pogrešne” sekularne ideologije, bilo da se radilo o nacizmu ili komunizmu, kao najizrazitijim primjerima iz 20. stoljeća pokušaja stvaranja surogat ideologija koje su trebale nadomjestiti vjeru.

Zaštita svoje i drugih vjerskih tradicija

Odvajanje vjere i politike jeste zdrav osnov izgradnje sekularne države, međutim, nerijetko se pod ovim konceptom, od onih politika koje nemaju naklonost vjerskom, zagovara potpuno uklanjanje vjere iz javnog prostora, što je također krajnost koja vodi totalitarnoj svijesti i kreiranju nekih novih ideoloških surogata za vjersko.

I u našoj zemlji vjera koja se manifestira kroz tri dominirajuće vjerske tradicije (uz dakako brojne manje vjerske zajednice) često, gotovo neizbježno, biva upregnuta u predizborne svrhe.

Idealan vjerski odnos političkog kandidata na izborima prema vjeri bi bio da upravo zbog poštovanja svoje i drugih vjerskih tradicija, a zbog multireligiozne prirode Bosne, zaštiti i svoju i druge vjerske tradicije od njihovog povlačenja kroz blato i mulj svakodnevne politike. Crkve i džamije bi stoga trebalo zaštititi od politike, jer politika i vjera su, kako je istakao jedan naš uman filozof “spoj dvije krajnosti, a kada se spoje dvije krajnosti nastaje sve ili ništa.”

Međutim, zloupotreba vjere se nažalost dešava i sve je izrazitija u našem društvu. Svjedoci smo brutalnom profaniziranju vjerskih osjećaja, simbola i prakse. Jedno od etičkih pitanja koje se ljudima zaduženim za čuvanje vjere nameće jeste da li je uopće i kako moguće vjeru zaštititi od ove zloupotrebe. Da li je moguće biti neutralan i u vjerskim prostorima potpuno isključiti govor o politici? Veoma lahko ćemo se složiti da realnost takvo nešto isključuje, međutim, šta je moguća alternativa, kako bi se u Bosni, zemlji više vjerskih tradicija i vjerovanja zaštitila vjera od njenog pretvaranja u političke baze i tabore. Smatram da je ovo izazov o kojemu moramo ozbiljno promišljati ne samo u okvirima vjerskog, već otvoreno govoriti i u okvirima medijskog, društvenog, kulturnog i političkog diskursa.

Bosna i Hercegovina nema državne vjere, čak to nisu ni tri dominantne vjerske zajednice i to je dobro zbog prirode i budućnosti naše zemlje. Bilo kakvo izdvajanje i privilegovanje neke vjere, ali i vjere općenito kao primarnog determinanta političkog pokreta, stranke, ličnosti, ili u predizbornim vremenima, određenih stranačkih kandidata, ponajveće je skrnavljenje vjere. Političari i stranke trebaju svojim djelima i rezultatima, a ne riječima i pozivanjem na vjeru, potvrditi svoje tradicijske vrijednosti koje zagovaraju vjerske tradicije kojima pripadaju. Poštenje, pravednost, radinost, povjerljivost, predanost, briga i suosjećajnost su vrijednosti koje baštine sve velike vjerske tradicije i kandidati koji hoće da promoviraju svoju vjeru, neka se ostave vjerskih izreka i citiata, a umjesto toga neka svojim djelima i radom za opće dobro pokažu koliki su uistinu “vjernici”!

Glasno i otvoreno ukazati na anomalije u društvu

S druge strane, ljudi vjere također bi trebali mijenjati odnos prema politici i političarima. Ne trebaju se nužno okretati od važnih tema s kojima živi njihovo duhovno stado. Trebaju glasno i otvoreno ukazivati na anomalije u našemu društvu: na korupciju, nepravdu, nerad, nepovjerenje, bahatost, nebrigu i neosjećajnost koju kao duhovni pastiri najbolje primijete u svojim džematima, župama, parohijama. Smatram da je ovo obaveza koja im je dužnost zbog prirode misije kojom hode, a ne da svoje vjerske odore i kape kompromitiraju slikama sa oportunim političarima. Njihova najbolja politička akcija jeste da ukažu vjernicima na principe demokratije, na potrebu izlaska na birališta, na građanske ali i vjerske dužnosti učestovanja u društvenim tokovima, na obavezu da se biraju sposobni i pošteni, a ne korumpirani i oni koji od političkog angažmana vide samo vlastitu materijalnu i statusnu korist.

Kada je u pitanju bošnjački korpus i stranke koje računaju na glasove Bošnjaka, u posljednje vrijeme društvene mreže, ali i plakati po našim gradovima, preplavljeni su porukama prvog predsjednika Predsjednitšva Bosne i Hercegovine, rahmetli Alije Izetbegovića. Njegove poruke jednako koriste pripadnici stranke koju je Alija osnovao, ali i oni koji su ovu stranku napustili. Stoga je u kontekstu odnosa vjere i politike veoma važno spomenuti obraćanje predsjednika Izetbegovića imamima prilikom Obnoviteljskog sabora Islamske zajednice u aprilu, 1995. godine.

“Islam nije državna vjera u Bosni, ne može to ni da bude, štaviše, ne treba to da bude. Samo slabi ljudi i slaba učenja traže zaštićen, privilegiran položaj. A islam je snažno učenje, živa vjera, prema nekima, danas jedina živa vjera u svijetu. Umjesto privilegija, islam u Bosni treba tri stvari: slobodu, uvjete za djelovanje i dostojanstvo vašeg poziva. Prvo dvoje treba da mu osigura država, a ovo posljednje vi!”, poručio je Alija Izetbegović govoreći o položaju islama u BiH na Obnoviteljskom saboru Islamske zajednice u BiH, 28. aprila, 1995. godine.

Vjerujem da je ova poruka danas važna i da se, osim muslimanima, jednako može uputiti i katolicima i pravoslavnim. Posebno je važna za imame i svećenike koji su danas najpoželjniji i najtraženiji prijatelji političara. Upravo imami i svećenici trebaju sačuvati vjeru od politike zarad i vjere i politike. Jer, nijedna vjera nije državna u Bosni, a umjesto privilegija, i islam i katoličanstvo i pravoslavlje u Bosni trebaju slobodu, uvjete za djelovanje i dostojanstvo njihovog svetog vjerskog poziva.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.