Znakovni jezik podučavaju i putem Facebooka

Kad nije išlo drugačije, Alma Mujanović i Ira Adilagić odlučile su gluhim i nagluhim osobama, ali i svima kojima s njima komuniciraju, pomoći putem društvenih mreža i podučavati ih znakovnom jeziku. Pokrenule su Facebook stranicu „Znak za riječ“, objave postavljaju na YouTube, a sve kako bi promovirale značaj, potrebu i razvoj znakovnog jezika, sredstva za sporazumijevanje koje ima točno određeno postavljanje, položaj, usmjerenost i pokrete ruku i prstiju, te prateću mimiku. No, zapelo je kod standardizacije, koja otvara druge probleme poput izobrazbe novih tumača znakovnog jezika.

„I znakovni jezik trebao bi pratiti govorni jezik, što znači da ga treba standardizirati u okviru sva tri oficijelna jezika bh. naroda, što malo otežava proces jer se bosanski, hrvatski i srpski znakovni jezik između sebe razlikuju u određenoj mjeri. No, ne čini ga nemogućim što samo znači da je potrebno pozabaviti se potrebnim predradnjama kako bi proces standardizacije znakovnog jezika konačno dobio svoj potpuni i željeni finalni oblik“, kaže Ira Adilagić.

„Nažalost, kod nas se u ovom polju ljudi češće bave posljedicama problema nego uzrocima. Jedino fokusiranjem na uzrok problema i njihovim rješavanjem, možemo postići neko dugotrajno i efikasno krajnje rješenje za proces standardizacije znakovnog jezika“, dodaje Alma Mujanović.

Teškoće u komunikaciji

Bosna i Hercegovina već skoro desetljeće ima Zakon o upotrebi znakovnog jezika koji im treba omogućiti pravo na njegovo korištenje, ali i mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u svim segmentima života. Iako svaka država, odnosno svaki narod ima svoj znakovni jezik, pri međunarodnim susretima osoba koje imaju poteškoće sa sluhom koristi se gestuno, internacionalni jezik za gluhe i nagluhe (nešto poput esperanta).

Gluhim i nagluhim osobama podjednako je važno i da ljudi iz njihove okolice, pogotovo članovi obitelji, znaju znakovni jezik, no važno im je to i u svakodnevnoj komunikaciji, prilikom obavljanja administrativnih poslova ili, što znamo često vidjeti prateći informativne programe na pojedinim TV-postajama u susjedstvu, praćenja vijesti.

„Za gluhe i nagluhe osobe osnovna barijera za integraciju i inkluziju u svakodnevno društvo je nemogućnost adekvatne komunikacije. Iz toga proizlaze sve ostale barijere i prepreke u svim segmentima društva – obrazovanje, zdravstvo, javni servisi, kultura, mediji itd. Naše društvo nema dovoljno razvijenu svijest mogućnostima i potrebama osoba oštećenog sluha, i iskustva sa njima, na primjer, na koji način i kako uspješno i adekvatno komunicirati sa osobama oštećenog sluha“, napominje Alma Mujanović.

Njezina kolegica Ira Adilagić, pak, dodaje da je širenje informacija, promocija svakodnevno prisutnih različitosti i različitih mogućnosti najbitniji ključ uspostavljanja adekvatnog pristupa prema svakom članu društva bez obzira na osnovu različitosti, pa tako i prema gluhim i nagluhim osobama.

A koliko je važno da postoje certificirani tumači govori podatak, koji su nedavno objavili bh. mediji, po kojima u Bosni i Hercegovini postoji samo 14 osoba koje mogu raditi na javnom TV-servisu ili u ustanovama. Edukacija novih tumača zapravo je obaveza bh. društva

Saradnja entiteta i udruženja

Al Jazeera se u pokušaju dobivanja odgovora na pitanje o razlozima zastoja u standardiziranju znakovnog jezika obratila i nadležnim ministarstvima u bh. entitetima. Republika Srpska dobila je Zakon u potrebi znakovnog jezika prije mjesec dana.

Navedenim zakonom uređuje se pravo gluhih osoba na upotrebu i učenje znakovnog jezika, obim i način ostvarivanja prava na prevoditelja znakovnog jezika i druga pitanja od značaja za njegovu upotrebu u Republici Srpskoj, navode u Ministarstvu prosvjete i kulture. Navode i korake koje trebaju poduzeti da bi znakovni jezik u potpunosti zaživio. Među njima je ključni Program za znakovni jezik koji donosi ministar prosvjete i kulture na prijedlog Republičkog pedagoškog zavoda. Rok za donošenje tog programa je šest mjeseci od stupanja na snagu zakona.

Među zadacima koji se moraju provesti u suradnji sa Savezom gluvih i nagluvih Republike Srpske i drugim udruženjima koja se bave zaštitom interesa ljudi oštećenog sluha su i mjere u cilju promoviranja znakovnog jezika, razvoj mreže prevoditelja, stvaranje uvjeta za nastavak standardizacije, kao i razvoj i istraživanje znakovnih jezika konstitutivnih naroda.

Odgovorni u drugom bh. entitetu, Federaciji BiH do zaključenja teksta nisu odgovorili na poslana pitanja.

Rijetki i nedovoljno vidljivi kursevi

Postavlja se i pitanje zar ne bi za sve u državi bilo lakše da se znakovni jezik uvede, barem kao izborni u škole, pa i u neformalnu edukaciju kako bi društvo postalo otvorenije, pristupačnije, korektnije, inkluzivnije prema osobama oštećenog sluha. Ira Adilagić i Alma Mujanović kažu kako je „problem generalno nedovoljno prilika i mogućnosti učenja znakovnog jezika i kao kursa“.

„Svaka individua treba imati pravo na učenje znakovnog jezika i to svakome treba i biti omogućeno. Kursevi se održavaju vrlo rijetko i nisu dovoljno vidljivi. Kad bi znakovni jezik bio vidljiviji, kao i njegova mogućnost za učenje, to bi svakako bio značajan pomak naprijed za svakog od nas i naše društvo“, ukazuju.

Navode i primjere nekoliko škola u Kantonu Sarajevo u kojima je postojala mogućnost učenja znakovnog jezika, a takav se pothvat sigurno pokazao uspješnim. Stoga vjeruju da se „od malih koraka kreće u velike promjene“.

Mali koraci i velike promjene

Tih malih koraka i velikih promjena itekako su svjesni u Hrvatskoj gdje Savez gluhih i nagluhih već nekoliko godina, u suradnji s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom, pokušava u svim školama i na fakultetima uvesti hrvatski znakovni jezik kao predmet, a posebno u medicinskoj struci.

„Kao krovna institucija, koja brine o 24 regionalne udruge gluhih i nagluhih osoba, u sklopu svojih aktivnosti provodimo tečajeve znakovnog jezika. Tečajeve uglavnom vode gluhi predavači, a prema potrebi i čujući. Gluhe obrazovane osobe su u nekim slučajevima i same tumači/prevoditelji jer drugi gluhi imaju više povjerenja u njih, nego u čujuće i to posebice kad se radi o nekim delikatnijim situacijama“, kaže Andrija Halec, predsjednik Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih.

Smatra i da gluhe osobe ne smiju biti ovisne o tumačima/prevoditeljima, ali i konstatira kako će „gluhi, kao i svi ostali invalidi, uvijek biti diskriminirani“ bez obzira na UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. I taj dokument, kaže Halec, ne poštuju ni u Hrvatskoj, niti u svijetu.

Kad je u pitanju standardiziranje jezika, ukazuje kako niti hrvatski znakovni jezik, niti bilo koji drugi znakovni jezik (npr. njemački, francuski, međunarodni…) nije standardiziran. „U svakom od njih postoje znakovi koji su općeprihvaćeni, odnosno koristi ih većina gluhih osoba. Kao i u govornom hrvatskom jeziku, tako i u znakovnom postoje razlike ovisno od regije iz koje potječe“, objašnjava.

Na kraju, bio standardiziran ili ne, znakovni jezik kojeg podučavaju putem Facebook stranice „Znak za riječ“ ostaje jedan od vrlo dobrih pokušaja promocije znakovnog jezika, njegovog značaja i važnosti upotrebe, ali i daje mogućnost i pravo svakoj osobi da ga uči po želji i potrebi. Ako ništa drugi, koristan je to korak za pokušaj izlaska iz tišine.

Izvor: Al Jazeera