Znati ćirilicu je odraz pismenosti

Piše: Mario Pejović

U knjižarama širom Bosne i Hercegovine, naročito u entitetu Federacija BiH, sve manje je literature pisane ćirilicom, što u kombinaciji sa činjenicom da je veliki broj mlađih stanovnika osnovno i srednjoškolsko obrazovanje steklo u inostranstvu ili u periodu kad je politika imala previše upliva u obrazovanje, dovodi do zabrinutosti da će to pismo jednog dana biti iskorijenjeno, iako je ono uz latinicu zvanično pismo u zemlji.

Hasnija Muratagić-Tuna, profesorica na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu, zaboravljanje i nestanak ćirilice smatra “stravičnim”. Kako kaže, što se više pisama poznaje i koristi, to je veća korist kako za društvo u cjelini tako i za svakog od nas pojedinačno.

Zahvaljujući tom pismu, kaže, možemo iščitavati literaturu koja dolazi iz Srbije, Makedonije, Bugarske, Rusije, što naziva pravim blagom i dodaje da je velika šteta ne znati oba pisma. Iako su joj se javljali neki da im pročita tekstove na ćirilici, koju oni “na njihovu sramotu nisu znali” navodi da je i ponosna što na njenom fakultetu ima studenata koji redovno koriste oba pisma.

Mlađe generacije

Poznavanje ćirilice je zabrinjavajuće upitno među generacijama mlađim od 25 godina, ističu knjižari.

Kako navodi Haris Alić, voditelj prodaje knjižare izdavačke kuće Buybook, srednje i starije generacije uopće nemaju problema sa literaturom na oba pisma, ali su primjetni slučajevi da mlađe generacije odbijaju neki naslov jer knjigu ne mogu čitati.

Alić kao primjer navodi slučajeve kada su na zahtjev studenata naručivali stručnu literaturu, inače dostupnu samo na ćirilici, da bi mladi naručitelji knjige odbili je preuzeti jer ne znaju to pismo “što je zabrinjavajuće”.

Iako se pitanje ćirilice znatno ispolitiziralo u susjednoj Hrvatskoj, u BiH je mala dostupnost literature na tom pismu samo posljedica ponuda i potražnje. U Buybooku ističu da im je važan samo dobar naslov koji se traži, a o pismu se ne vodi računa. “Politika Buybooka je da oba pisma forsiramo, jer je problem što mlađe generacije zaboravljaju ćirilicu.”

Slično kaže i Muris Šehić, rukovodilac prodaje i nabave u knjižari izdavačke kuće Šahinpašić, te dodaje da značajno veća potražnja za djelima pisanim latinicom ne vlada samo na području FBiH, već i da neki dobavljači iz Banje Luke, koji knjige nabavljaju iz Srbije, isključivo idu na varijantu latiničnih izdanja.

“Koliko znam, čak i ono malo izdavača što ih ima u Banjaluci knjige isključivo objavljuju na latinici”.

Potražnja za latinicom

Koje će se pismo koristiti zavisi isključivo od tržišta, navodi Šehić, “a ćirilice nema, jer se samo latinica traži.”

Kako navode u tuzlanskoj knjižari POINT, ćirilice u ponudi ima i još se traži. Međutim, literaturu na tom pismu traže srednje i starije generacije, dok mlađi “koji u jednom ratnom i poslijeratnom periodu uopšte nisu izučavali ćirilicu u školi” traže isključivo latinicu. Iz POINT-a naglašavaju da škole prilikom naručivanja lektira iz Srbije insistiraju da one budu na latinici.

Situacija je još gora u Ljubuškom, gdje, primjera radi, u knjižari Školska naklada ćirilice uopće nema “jer je niko ne traži, te stoga nema ni smisla naručivati literaturu na tom pismu”. 

Ćirilice u bh. knjižarama ipak ima, a i s njima šanse da to pismo opstane u BiH.

Dženan Korman iz knjižare Sarajevo Publishing kaže da je školska literatura uglavnom na oba pisma, i to se u udžbenicima naizmjenično smjenjuju lekcija za lekcijom na ćirilici i latinici, što osigurava da djeca moraju znati oba pisma. Poreda toga, dosta roditelja traži posebne slikovnice, bojanke, dječije knjige… na ćirilici, kako bi se osigurali da im djeca znaju podjednako dobro oba pisma. Korman dodaje da postoje lektire pisane ćirilicom, ali napominje da su to obično neka starija izdanja.

Sabina Beglerović se trudi da joj kćerka u petom i sin u trećem razredu osnovne škole dobro znaju oba pisma: “Jer ako ne znaju podjednako i latinicu i ćirilicu, onda će biti nepismeni. A to ne mogu dozvoliti”. Dodaje da je i za kćerku tražila na ćirilici neke knjige za lektiru, kako bi dodatno vježbala to pismo.

Profesorica Muratagić-Tuna smatra da je korištenje oba pisma u udžbenicima dovoljno da se nauči čitati i pisati latinica i ćirilica, ali treba učiniti više “jer bi svako na ovim prostorima trebao znati oba pisma”. Ipak, dodaje, to zavisi od nastavnika, a ima “dosta nadobudnih nacionalista koji bi isključili sve što je nekad bilo korisno. Dijete se može osposobiti na osnovu onog što mu nude udžbenici, ali je poželjno da se i lektire pojavljuju na ćirilici.”

Nužne lektire

Sličnog je stava i Haris Alić iz Buybooka, koji navodi da bi nadležne institucije trebale razmišljati šta su lektirna izdanja i šta se čita u školi, te se pobrinuti da to pismo bude više zastupljeno u obrazovanju “jer je to jedini način da je djeca čitaju”.

Poseban problem je u tome što nema jedinstvenog programa, tako da je moguće da u nekim školama koriste literaturu na oba pisma, dok druge škole forsiraju literaturu samo na latinici.

Iako u knjižarama ističu da je u njihovoj ponudi uglavnom latinica, a neke dobro opremljene idu toliko da priznaju da “imaju samo dvije, tri knjige na ćirilici, zbog odluke dobavljača i potražnje”, to pismo se ipak može naći, prije svega u antikvarnicama.

One su možda i najbolji pokazatelj (ne)znanja ćirilice među čitateljima u BiH.

Dragan Malić iz antikvarnice-knjižare Mabela navodi da prema njegovim iskustvima, sa ćirilicom problema nemaju oni stariji od 30 godina. Sve ispod – zavisi od slučaja do slučaja.

“Postoji starija literatura koja se još izučava na našim fakultetima koja je dostupna isključivo na ćirilici, što predstavlja veliki problem za mlade. Znalo se desiti da jadikuju i kukaju, ili da traže nekog ko bi im te knjige mogao ‘prevesti’ jer nisu u stanju da čitaju ćirilicu. To je posebno izraženo među onim koji su djetinjstvo proveli vani, koji su škole završavali u Hrvatskoj ili nekim stranim zemljama. “

Koliko je nepoznavanje ćirilice izražen problem govori i to da svaki put kad se neko telefonski interesira za neko djelo, Malić mora posebno naglasiti da radi o knjizi koja nije na latinici. “To se prije nikad nije dešavalo.” Osim nepoznavanja ćirilice, tužno je što neki iz političkih razloga i uvjerenja namjerno neće da kupuju literaturu na tom pismu, kaže Malić.

Ćirilici u Bosni i Hercegovini prijeti nestanak, a to bi bio prevelik gubitak, za koji nema razloga, kažu sagovornici Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera