Zov eura: Hrvati traže sreću u drugim zemljama

Piše: Josip Antić

Od 1. srpnja Hrvatska je, sudeći prema pisanju domaćeg tiska,  u niskom startu za masovni egzodus. Posljedica je to prava koja se stiču ulaskom u Europsku uniju, a vezano je za  traženje radne snage, a s tim i slobodnim kretanjem radnika.

Do spomenutog  datuma Hrvatska je bila u EU čekaonici, jer za nju, kao novu članicu, vrijedi prijelazna odredba koja dopušta ostalim zemljama članicama da privremeno ograniče pristup svojem tržištu rada na dvije, pet ili najviše sedam godina. Ono što se nakon te  prve, dvogodišnje faze mijenja jest da će se hrvatski građani bez ikakvih ograničenja moći zapošljavati u 22 zemlje članice, dok je pet zemalja odlučilo produljiti ograničenja na još tri godine.

To su  Austrija, Nizozemska, Velika Britanija, Slovenija i Malta koje zadržavaju ograničenja za zapošljavanje hrvatskih radnika još tri godine. Tako glase nova pravila igre, a ono što je mnoge građane postrojilo u niski start dovoljno je skicirati u dvije riječi:  domaća katastrofalna gospodarska situacija i visoka nezaposlenost .

Planovi o radu

„Zna se kad ljudi emigriraju. Matična se zemlja napušta  kada ona građanima u drastičnim slučajevima ne pruža dovoljno jamstva za potrebnu tjelesnu, duševnu ili materijalnu zaštitu, odnosno zbog vrlo loše kvalitete javnog dobra i vlasti, nezadovoljavajuće, nesigurne i nepredvidive poslovne klime i visoke nezaposlenosti. Mnoge od tih udžbeničkih kategorija danas su u igri u Hrvatskoj“, kaže Predrag Bejaković,  znanstveni savjetnik i ekspert za tržište rada pri Institutu za javne financije.

Uglavljeni u takvu (nezadovoljavajuću, nesigurnu i nepredvidivu) zbilju Hrvati prave planove o radu izvan domovine. Prema pisanju medija, spremaju se mlade obitelji i samci, a generacijski raspon kreće se od 20 čak do ruba 50-tih godina. Gotovo svaki dan osvane neka priča onih koji se spremaju, ali i onih koji se javljaju iz nove gospodarske domovine. Iako nije utvrđen točan broj onih koji su već prije napustili Hrvatsku procjene su više nego zabrinjavajuće. Samo u zemlje Europske unije tijekom 2013. i 2014. godine, odselilo je 50 tisuća građana Hrvatske, što odgovara veličini Dubrovnika!  Podatak je to temeljen na izvješćima Europske komisije koja nisu pobrojala iseljenike u Australiju, Sjedinjene Države ili popularnu Kanadu.

Suočeni s takvim trendovima neki čak rade usporedbe s davnim selidbama naroda: onom što je početkom 20. stoljeća  izazvala pojava peronospore u vinogradima koja je preko Velike bare iz ondašnje Austro-Ugarske potjerala tisuće Hrvata (mahom iz Dalmacija) ili s Titovim otvaranjem granica početkom sedamdesetih kad su na rad najvećim dijelom u Njemačku potaknuti  gospodarsko-političkom motivacijom u dominantnom broju odlazili su Hrvati.

No, za  razliku od vremena Franc-Jozefske verzije Europe i komunističke Jugoslavije, kad su odlazili težaci i niskokvalificirani trudbenici, današnju demografski ugroženu Hrvatsku napuštaju visokoobrazovani i mladi pečalbari. Koji su njihovi motivi? Zbog čega odlaze, čemu se nadaju?

Ivankin primjer

Tridesetdvogodišnja Ivanka, liječnica anesteziolog ima stalan posao s redovitim primanjima, što se u Hrvatskoj smatra pravom srećom. Pozicija na trenutnom poslu joj je, kaže, zacementirana i na njemu bi mogla dočekati mirovinu.

“Nije mi problem raditi koliko god treba, ali želim da se to vrednuje plaćom i uvažavanjem. Hrvatski liječnici to nemaju, iznureni su i pritom u javnosti prozivani. Uz to, želim učiti i napredovati.“, kaže dok nam pokazuje avionsku kartu za Munchen.  Za njenu odluku o dolasku u Njemačku, ključno je bilo to, što  „ne misli da će se situacija u Hrvatskoj skoro poboljšati“. No, istodobno ne vjeruje pričama domaćih  medija prema kojima iseljenici u Njemačkoj za godinu dana rada kupe stan, luksuznu limuzinu i postanu menadžeri tvrtki u kojima su se zaposlili.

“Danas su dovoljna dva klika miša da se uvjeriš kako bajke ne postoje!“

Prema zadnjim podacima, danas u Njemačkoj radi i ima socijalno osiguranje oko 93.000 građana i građanki iz Hrvatske, i to prije svega u zdravstvu, socijalnoj skrbi i prerađivačkoj djelatnosti. Prema njemačkim statistikama, lani se iz Hrvatske u tu državu iselila 21 tisuća građana.

Ivankina priča, kad su posrijedi liječnici nije iznimka. Prema  podacima iz Hrvatske liječničke komore, ove će godine 220 liječnika u dobi od 35 do 45 godina  napustiti državu i otići trbuhom za kruhom. Ne samo u zemlje EU nego i u sve zemlje koje ih žele primiti – od Arabije do Amerike. Liječnici su, kao profesija medijima najzanimljiviji (pogotovo kad se zna da Hrvatskoj trenutačno nedostaje 3000 liječnika i da jedan liječnik obavlja posao trojice), ali epidemija potrage za boljim životom i hvatanjem zadnje karte za mnoge u Hrvatskoj je više nego zabrinjavajuća.  Tko će ostati doma?

„Piše se ponajviše o iseljavanju liječnika, no problem je daleko, daleko veći. Nekada su se iseljavali pojedinci, a danas odlaze obitelji; nekada se vjerovalo u povratak nakon stjecanja određene ušteđevine, danas to nije tako, jer ih useljeničke zemlje na različite načine vežu na trajni ostanak. Nemoguće je danas uštedjeti i vratiti se, kaže prof. dr. Anđelko Akrap, demograf s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i dodaje  – iseljavaju se ljudi svih kvalifikacija.

Procesi koji u Hrvatskoj nerijetko izgledaju kao stihijski bijeg s broda koji tone imaju i logiku i zakonitosti, a kad je posrijedi EU, nisu ni novost. Prije Hrvata, pravo da rasprodaju radne sposobnosti na velikom europskom tržištu iskoristili su Poljaci, Bugari, Rumunji, a njihov dolazak izazvao je burne reakcije domaćina.

Zov eura

Najbliži primjer je iz 2014. godine  kada su za građane Rumunjske i Bugarske ukinuta ograničenja. Njemački mediji su bili puni napisa o prijetećoj “imigraciji u socijalni sustav” Njemačke. Ta strahovanja su se pokazala neopravdanima, jer ni nakon ukidanja ograničenja za državljane Poljske kao ni nakon otvaranja tržišta rada za Bugare i Rumunje nije uslijedio masovni egzodus. No, to je samo dio „dobre vijesti“,  „loša vijest“ (po zemlje koje su napuštane)  je da se  u pravilu radilo o dobro obrazovanim stručnjacima koji nisu opterećenje za njemački socijalni sustav. Dapače, oplemenile su ga. Kako stvari stoje s Hrvatima?

Prema izvještaju Europske komisije, Hrvati u inozemstvu najviše rade u proizvodnji (20%), građevinskoj industriji (12.7%), zdravstvu i socijali (11.9%). Iz Hrvatske u EU iseljavaju relativno mladi ljudi, 62 posto u dobi od 15 do 34 godine, jer su tada najproduktivniji i šanse za uspjeh na tržištu su im veće. Svega 19% onih hrvatskih građana koji rade u zemljama članicama EU ima nisku razinu obrazovanja. Što ih, osim šanse za bolji život, čeka u EU?

U Njemačkoj se  prema zakonu uvedenom  početkom ove godine, svim zaposlenima na području Njemačke jamči bruto satnica od 8,50 eura. Za neke branše, poput građevinarstva, minimalac je uveden već ranije i iznosi 11,50 eura. Pri takvim satnicama mjesečna primanja se nakon plaćanja doprinosa za socijalna osiguranja i poreza kreću oko 1.000 eura što, posebice u velikim gradovima gdje se cijena kvadratnog metra stana za unajmljivanje kreće oko 10 eura, nije dostatno ni za najnužnije.

Drugačije je naravno u visokokvalificiranom sektoru za prirodne znanosti gdje se npr. inženjerske plaće kreću u rasponu od 50.000 do 70.000 eura bruto godišnje, što je, ovisno o broju članova obitelji koji ovise o toj plaći, između 25 i 50 tisuća neto.Najveće prosječne plaće su u Belgiji, iznose  61.122 eura godišnje, od čega radniku ostaje 26.499. Nakon Belgije, najveće su plaće u Luksemburgu, 58.952 eura (36.609 neto) i Švedskoj (32.769 neto).

„Nezahvalno je procjenjivati koliko će se hrvatskih građana odlučiti iseliti; a razmjerno brojna prijašnja i novija istraživanja pokazuju kako su mlade osobe i znanstvenici vrlo odlučni i u velikom broju žele napustiti Hrvatsku. Ipak, mislim da će to biti daleko manje nego što se sada ističe. Zašto? Razlog je što u trenutku stvarnog traženja posla, smještaja i prekidanja još uvijek snažnih primarnih obiteljskih veza, naglo splašnjava njihova odlučnost za odlazak, pogotovo imajući na umu i ozbiljne teškoće (ili nedostatke) poput slabih praktičnih znanja, jezičnih barijera, čestog nepoznavanja nove sredine i kulture te općenito prilične nespremnost na preuzimanje rizika“, kaže dr. Bejaković. Na pitanje što bi država trebala učiniti da se suprotstavi trendu odgovara kako u sadašnjoj situaciji nema brzog niti jednostavnog odgovora.  

„Nemoguće je u kratkom roku stvoriti znatno veće mogućnosti zapošljavanja i/ili bitno povećati plaće. Svima je jasno da treba stvoriti pozitivnu poduzetničku klimu, stabilne i jasne zakone koje će ljudima omogućiti da rada i zarade, te time stvoriti osjećaj perspektive u društvu, a to su dugoročni procesi“, kaže dr. Bejaković.

Domaći potencijal

Ono što se, kad je posrijedi  bijeg mozgova, može kao prva pomoć učiniti, jest da se s pametnom državnom politikom i korištenjem  suvremene tehnologije omogući svakodnevni  kontakt s domaćim znanstvenim, obrazovnim i inovativnim potencijalom.

„Na taj način stvorit će se  most koje naše društvo spaja s najrazvijenijim gospodarstvima, a ljudima dati motiv za ostanak u zemlji“, zaključuje dr. Bejaković.

Za one pak koji se u Hrvatskoj pribojavaju kako će otvaranje tržišta rada mjera dovesti do daljnjeg iseljavanja iz Hrvatske, optimističniji model razmišljanja ponudio je Tonći Vanjak, direktor Viadukta. Prije tri godine kao dugogodišnji predsjednik Upravnog Odbora INGRA-DET-a, gospodarskog udruženja koje okuplja 30-tak hrvatskih tvrtki na radu u Njemačkoj, Vanjak je stajao na čelu inicijative da se njemačke mjere o ograničenju radnih dozvala za Hrvatsku dokinu.

Na rad građevinara u Njemačkoj putem detašmana nije se gledalo kao na  izvoznu kategoriju. Često se podcjenjivala njegova važnost i zanemarivala činjenica koliko su veliki doprinos dali hrvatski građevinari radeći ove teške poslove u Njemačkoj, a investirajući u Hrvatsku u svoje domove, svoje obitelji, svoje potrebe.
Riječ je o sličnoj argumentaciji iz vremena gastarbajtera – koji su radeći izvan zemlje dobar dio svoje zarade slali obiteljima u domovini. Iako će mnogi konstatirati kako su to bila druga vremena i sadašnji migranti imaju puno slabije povratne veze s domovinom podaci što ih je nedavno objavio UN ipak pokazuju da se neki trendovi nisu pogubili.

Prema podacima Međunarodnog fonda za poljoprivredu i razvoj (IFAD) pod naslovom “Slanje novca kući: europski tijekovi i tržišta.”radnici migranti u Europi poslali su prošle godine u zemlje iz kojih su emigrirali gotovo 110 milijardi američkih dolara, a glavna odredišta bile su druge europske zemlje, koje su dobile više od trećine tog iznosa. Prema podacima Svjetske banke  Hrvati su iz Europe u Hrvatsku 2014. godine poslali više od 1,5 milijarde dolara.

Kad za koju godinu pristignu svježi podaci (kako o broju novo iseljenih, tako i o u domovinu poslanom novcu) neće trebati biti veliki matematičar kako bi se izračunalo koliko stoji prosječni izvezeni – hrvatski mozak. U ne tako davna vremena u danas nepostojećoj valuti, Ivan Milas izračunao je kako kila mozga stoji – dvije marke. Samo malo matematike i uvažavanja razlike u ondašnjim i današnjim kursevima pa će se konačno moći i znanstveno utvrditi – što je i koliko je krenulo nabolje?

Izvor: Al Jazeera