Žrtve diskriminacije se plaše tražiti pravdu

Sudovi u Bosni i Hercegovini još nisu u potpunosti ovladali kompleksnom materijom standarda za zaštitu od diskriminacije, iako je Zakon o zabrani diskriminacije (ZZD) usvojen još davne 2009. godine, pokazala su istraživanja Centra za društvena istraživanja Analitika.

To znači da se ne uvažavaju dosljedno posebnosti antidiskriminacijskih parničnih postupaka, krši se načelo hitnosti, odugovlače se postupci… pojašnjava Aida Malkić, istraživačica Analitike i koordinatorica projekta kojim je objavljen izvještaj “Kvadratura antidiskriminacijskog trougla u BiH – zakonski okvir, politike i prakse 2012-2016.”, u kojem je detaljno predočeno stanje kada je riječ o sudskoj praksi i primjeni zakona.

Zbog toga žrtve diskriminacije u BiH nisu pretjerano spremne tražiti pravdu pred sudovima, jer ne osjećaju da je mogu i dobiti.

“Pokazatelj zaštite prava žrtava diskriminacije pred sudom, da se osobe koje su diskriminirane ne odlučuju tražiti sudsku zaštitu od diskriminacije, govori i relativno mali broj pokrenutih sudskih postupaka”, dodala je ona.

Strah od viktimizacije

Neujednačena primjena ZZD-a, strah od viktimizacije – odnosno negativnih posljedica prijavljivanja diskriminacije u konkretnoj sredini, nepovjerenje u rad sudova, dugotrajnost postupka, destimulirajuće odredbe o snošenju troškova postupka, ali i neizvjesnost ishoda postupka odvraćaju diskriminirane osobe od namjere da svoju zaštitu potraže pred sudom, pokazalo je istraživanje.

Na to se posebno skreće pažnja, s obzirom da Bosna i Hercegovina ima snažan zakonski okvir za zaštitu od diskriminacije, te je jasno definirano da je svako različito postupanje (isključivanje, ograničavanje i sl.) utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi, ili povezanosti sa ugroženom grupom, izričito zabranjeno, kako za javne organe, tako i sva fizička i pravna lica, u javnom i privatnom sektoru  i u svim oblastima.

Malkić naglašava da je princip nediskriminacije crvena nit koja se provlači kroz sve instrumente za zaštitu ljudskih prava, koji je ujedno i pravo po sebi, ali i konstitutivni element svih ljudskih prava u smislu da uživanje svih prava mora biti garantirano na bazi nediskriminacije. U praksi, to znači mogućnost ostvarivanja svih prava i sloboda bez obzira na jezik, rasu, religiju, političko mišljenje, nacionalnost, ili neku drugu osnovu.

Izvještaj Analitike je istakao da je primjenjivanje Zakona o zabrani diskriminacije u BiH značajno variralo u periodu od njegovog usvajanja 2009. godine do danas.

Nedostatak statistike

Koordinatorica projekta navodi da ne postoje oficijelne sveobuhvatne statistike o realnoj zastupljenosti diskriminacije u bh. društvu, te je samim time nemoguće egzaktno utvrditi stepen rasprostranjenosti i oblike diskriminacije sa kojima se osobe susreću u različitim sferama života.

“Kada je riječ o prikupljanju podataka o diskriminaciji u Bosni i Hercegovini, ono je centralizirano i uređeno Zakonom o zabrani diskriminacije, no  funkcionalan sistem za prikupljanje ovih podataka još uvijek nije uspostavljen. Ključna zakonska obaveza uspostavljanja centralne baze podataka o diskriminaciji nije ispunjena, a mehanizmi za prikupljanje podataka u ovoj oblasti nikada nisu zaživjeli u praksi. Iako je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH poduzelo određene korake ka uspostavljanju sistema, zabrinjava činjenica da se cijeli proces odvija sporo, uz brojne manjkavosti i nedorečenosti.”

Jedan od moćnijih alata dostupnih bh. građanima u borbi protiv diskriminacije bi trebale biti kolektivne tužbe, prevashodno jer kao apstraktni oblik zaštite ne zavise od postojanja individualno određene žrtve, nego otvaraju mogućnost pokretanja parničnog postupka u slučaju diskriminacije većeg broja lica svim udruženjima ili drugim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava, odnosno prava određene grupe osoba.

Svjetlija budućnost

Institut kolektivne tužbe ovako postaje značajna alatka za borbu protiv institucionalne ili strukturalne diskriminacije u različitim oblastima, putem takozvanih strateških parnica koje imaju za cilj da kroz sudsko djelovanje dovedu do društvenih promjena.

“Nažalost, ovaj potencijal se ne koristi u potpunosti, prije svega zbog nedovoljne obaviještenosti stručne javnosti o specifičnostima i prirodi kolektivne tužbe, kao i zbog nedovoljnih kapaciteta i niskog nivoa uključenosti nevladinog sektora u antidiskriminacione sudske postupke”, navode iz Centra za socijalna istraživanja Analitika.

Kako bi se ovaj potencijal u potpunosti iskoristio, potrebno je ohrabriti udruženja i druge organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava da koriste ovaj mehanizam zaštite od diskriminacije, kaže Aida Malkić.

“Ipak, bilo je i uspješnih primjera korištenja kolektivne tužbe, kao naprimjer u predmetu koji se ticao segregacije u dvije škole pod jednim krovom u Hercegovačko-neretvanskom kantonu.”

Kada je zaštita od diskriminacije u nekoj budućoj BiH u pitanju, uz malo truda bi mogli doći bolji dani, kaže Malkić.

“Izmjene i dopune Zakona o zabrani diskriminacije donijele su određena poboljšanja kada je riječ o zaštiti od diskriminacije, te je zakonski tekst sada dodatno usklađen sa relevantnim direktivama EU-a u ovoj oblasti. To se naročito odnosi na čitav niz odredbi kojima se jača pozicija žrtve diskriminacije u kontekstu efektivnog korištenja mehanizama zaštite – naročito sudskog postupka za zaštitu od diskriminacije, te prostora za optimizam ima. “

No, da bi se tvrdilo da postoji efikasan antidiskriminacijski okvir i da bi se osigurala efektivnija i bolja zaštita žrtava diskriminacije, moraju se uložiti dodatni napori svih aktera u toj oblasti, sa posebnim naglaskom na ključne institucije koje generalno nisu adekvatno i u potpunosti odgovorile na izazove zaštite od diskriminacije, zaključila je koordinatorica projekta Centra za socijalna istraživanja Analitika.

Izvor: Al Jazeera