Žrtve potresa na Haitiju i korupcija

Stotine hiljada ljudi ostale su bez domova u zemljotresu koji je pogodio Haiti prije četiri godine.

Mnogi od njih i dalje žive u šatorskim naseljima, bez dovoljno hrane, vode za piće i osnovnih higijenskih uvjeta, uprkos velikoj količini pomoći koja je poslana nakon katastrofe.

Kuća Suzeline Petit uništena je u razornom zemljotresu 2010. godine. Tada je preseljena u šatorsko naselje u Port-au-Princeu sa 24-godišnjom kćerkom i unukom.

Gdje je završio novac

„Uvjeti su bili veoma loši. Život nam je bio težak. Sve je bilo puno komaraca. Vrućina nas je ubijala. Bilo je grozno”, kaže ona.

Kad joj je prije godinu dana ponuđen kupon od 500 dolara da se preseli u stan, osjetila je olakšanje. Prihvatila je novac, kao i hiljade drugih Haićana.

U jednoj žutoj zgradi obrađuju se zahtjevi za transfer novca. Otvorena je pet dana u sedmici i ljudi stalno dolaze. Satima stoje u redovima i strpljivo čekaju, kako im je rečeno, šansu za bijeg iz šatorskih naselja u kojima žive.

Novac doniraju haićanska Vlada i humanitarne organizacije. Svako ko prihvati kupon ima tri dana da uništi svoj šator i preseli se na novu lokaciju.

Frakka je udruženje 40 organizacija koje se bore za prava 300.000 Haićana koji još žive u šatorskim naseljima. Iz Udruženja tvrde da su dvije milijarde dolara, predviđene za pomoć onima koji su ostali bez domova, otišle nevladinim organizacijama.

„Nevladine organizacije mnogo su potrošile na automobile i visoke plate. Riječ je o strancima koji dobivaju velike iznose za rad u inostranstvu. Sve je potrošeno na plate, opremu i održavanje”, tvrdi Sanon Reyneld iz Udruženja Frakka.

Iz šatora u šator

Frakka kaže da u naseljima ima mnogo problema: nema dovoljno toaleta i vode za piće, a nasilja je sve više.

Amnesty International i Međunarodna organizacija za migracije tvrde da je Vlada Haitija deložirala desetine hiljada ljudi. Zvaničnici poriču optužbe i insistiraju da im je prioritet pronalaženje smještaja za ljude.

Nakon što je ostala bez pomoći za plaćanje stanarine, Suzeline se preselila u drugo šatorsko naselje. Nalazi se sat vožnje od grada, u njemu nema posla, niti javnog prevoza.

„Naselje je potpuno izolovano, ali nemam izbora. Ne želim živjeti na ovakvom mjestu. Vlasti kao da su nas zaboravile. Niko ne dolazi da nas posjeti, niti da razgovara s nama”, kaže Suzeline.

Nije željela ovakav život za sebe i svoju porodicu. Ali boljem se trenutno ne može nadati.

Izvor: Al Jazeera