Zvižduk lokomotive migrante dijeli od spasa i smrti

Osam migranata poginulo je na makedonskim prugama u novembru. Stotine njih pješke ih prelazi, uglavnom noću, jer se boje policije – i vozovi ih često iznenade. Ova ljudska tragedija ostavlja traga i na mašinovođe. Voze u strahu da će pregaziti migrante, a neki od njih kojima se to dogodilo kažu da više nisu sposobni raditi ovaj posao.

Dok se jutarnji voz kreće od Skoplja prema Đevđeliji, u suprotnom smjeru idu migranti. Mašinovođa Vladko Stoicov usporava voz nedaleko od prve grupe – peterice mladića. Vozi koncentriran na prugu, plaši se da ih ne povrijedi.

“Ne želim nikome da se nađe u našoj koži. Kad primijetite grupu ljudi stotinjak metara ispred vas, bukvalno ne možete ništa poduzeti. Jedino nam preostaje da upozorimo zviždukom, i šta Bog da. Nemam mnogo vremena za reakciju, da stanem kako ne bi došlo do nepoželjnih posljedica”, govori.

Novinarka Al Jazeere Milka Smilevska objašnjava kako se voz kreće prosječnom brzinom od 80 kilometara na sat.

“U slučaju naglog kočenja, potrebno je više od kilometar da bi se ovakva kompozicija zaustavila”, dodaje.

Od lijepog se ne bježi

Ljudi iz Afganistana, Sirije, nekih afričkih država… žive pored pruge. Najbrže što mogu pješice prelaze Makedoniju, na putu ka Srbiji i konačnom cilju – zapadnoj Evropi, i sve češće dolaze u situacije opasne po život.

Snimci Al Jazeere pokazuju migranta u tunelu kako se sklanja od voza, leđima okrenut zidu, i drugog na željeznom mostu, kako se spašava držeći se za vanjsku stranu konstrukcije.

Za mašinovođe situacija postaje nepodnošljiva i traže da Granična policija bolje osigurava granicu s Grčkom, odakle migranti uglavnom dolaze, te bolju kontrolu pruga.

“U današnje vreme da ostaviš kuću, svoju zemlju i pođeš po bijelom svetu i ne znaš gdje ćeš stići i gdje se nalaziš… Stvarno je žalosno gledati te ljude. Iznemogli su, čak i kad upozoravam sirenom, ne mogu se skloniti sa pruge. Toliko su umorni od puta od 200-300 kilometara koji prelaze kroz Makedoniju kako bi stigli do granice sa Srbijom, pa dalje. Od lijepog niko ne bježi, ali nama prave problem, veliki je to stres za nas”, kaže mašinovođa Stoicov.

Majka čeka u Njemačkoj

Put je stresan i za Afganistance, koji hodaju danima. Žure i boje se, jer ih je makedonska policija do sada tri puta vraćala u Grčku. Pješačenje je ostavilo posljedice.

Afganistanac Enver, uplašen za sigurnost porodice koju je ostavio u gradu Heratu, nije htio da mu se objavi snimak lice dok je objašnjavao šta mu se desilo, jer je radio za američku kompaniju.

“Talibani su me upozoravali nekoliko puta, a poslije toga su mi digli automobil u zrak i napali kuću. Moj 18-godišnji brat završio je srednju školu, bio je veoma dobar karatista, u bombaškom napadu izgubio je nogu. Sada ne priča ni s kim, samo sjedi kući i plače, kaže da će se ubiti. I naša majka plače. Šta da radim? Rekao sam im, probat ću da uradim nešto, i evo, ovo je naš put”, rekao je.

Manas ima četiri godine. Njen otac pripremio je hranu za dugi put do Njemačke. Raduje se, jer je tamo čeka mama – koja je već prešla isti put.

Izvor: Al Jazeera