Hrvatska je izbjegla ustavnu krizu, ali ne i skretanje udesno

Iako još ne možemo govoriti o konačnim izbornim rezultatima parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, već sada je jasno da udar predsjednika Zorana Milanovića na politički sustav i ustavni poredak, što ga je izazvao najavom da se namjerava kandidirati za premijera, ali da se ne želi do kraja izborne procedure odreći predsjedničke funkcije, nije stvorio efekt koji je Milanović očekivao.

Želio je spriječiti uvjerljivu relativnu pobjedu HDZ-a, što mu nije uspjelo. Htio je ojačati SDP, koji je bio “na putu prema dolje”, a ni to mu nije uspjelo. Htio je stvoriti sanitarni koridor u odnosu na HDZ i uspostaviti “moralnu paniku” koja bi ugrozila izbornu poziciju HDZ-a, što mu je uspjelo tek donekle. Nije uspio stvoriti niti situaciju u kojoj bi mogao računati na to da se konstituira novi Sabor, da netko iz njegova kruga bude izabran za predsjednika Sabora i da onda on podnese ostavku na položaj Predsjednika Republike, pa da taj novi predsjednik Sabora preuzme dužnost skrbnika nad institucijom Predsjednika Republike i Milanoviću povjeri mandat.

Nije, čini se uspio niti to da stvori uvjete za stvaranje političke blokade, da opstruira formiranje nove parlamentarne većine, što bi vodilo prema raspuštanju tek izabranog saziva parlamenta i Plenkovićeve vlade, te imenovanju prelazne vlade prema njegovom izboru. Ta bi se vlada, pak, sukladno s Milanovićevim prioritetima jasno distancirala od dosadašnje politike “više Europe” i odmah započela kvazisuverenističku politiku nalik onoj mađarske ili slovačke administracije.

Povratak parlamentarne arene u 2020.

Ipak, ne može se reći da se situacija nakon izbora nije bitno promijenila u odnosu na vrijeme u proteklom mandatu. Jasno je da više nije zamislivo formiranje hrvatske administracije koju bi činili umjereni, centristički HDZ, manjinski zastupnici i zastupnici malih liberalno demokratskih stranaka. Ovog puta, da bi došao do većine, HDZ će morati prihvatiti relativno snažnog političkog partnera, pozicioniranog na desnoj margini parlamentarne arene. S više od deset mandata, Domovinski pokret, koji je neizbježan partner HDZ-u za uspostavljanje većine, može računati na tipičnu poziciju kakvu u koalicijama obično ima mlađi partner. Naime, mlađi su partneri obično u takvim koalicijama nagrađeni utjecajem koji je razmjerno veći u odnosu na odnos broja mandata starijega i mlađeg partnera.

Pitanje je, međutim, hoće li dosadašnji premijer Andrej Plenković biti zainteresiran prihvatiti treći mandat u takvim uvjetima, ili će radije karijeru nastavitu u Bruxellesu, u europskim institucijama, a mandat za sastavljanje vlade prepustiti jednome od potpredsjednika stranke, koji su “desnije” od njega. Već u izbornoj noći je bilo moguće primijetiti razmjenu poruka između potpredsjednika Domovinskog pokreta Marija Radića i potpredsjednika HDZ-a Ivana Anušića, kad je najprije Anušić u TV kamere izrekao kako on nema ništa protiv Domovinskog pokreta, i onda vrlo brzo dobio odgovor kako niti oni u Domovinskom pokretu nemaju ništa protiv Anušića.

Na neki način se hrvatska parlamentarna arena vratila u 2020. godinu, kada je nakon prošlih parlamentarnih izbora Domovinski pokret kao novopridošla stranka bio rezultatsko iznenađenje. Tada su u Domovinskom pokretu uvjetovali koaliciju s HDZ-om zahtjevom da Plenković mora otići i da ne dolazi u obzir formiranje koalicije u kojoj bi sudjelovala srpska manjinska stranka, SDSS i njen lider Milorad Pupovac, inače zagovornik koncepta “konstitucionalnog patriotizma” i akter koji najsnažnije priječi prelijevanje koncepta “Srpskog svijeta” u politički korpus Srba u Hrvatskoj. Poslije je tadašnji lider Domovinskog pokreta Miroslav Škoro priznao da su odbacivanjem koalicije i zahtjevima koje im Plenković nije morao ispuniti jer je našao drugo rješenje za formiranje većine, ozbiljno pogriješili.

Pomak udesno

Unatoč svim napetostima između dviju stranaka, pa i vrlo neugodnog transkripta Plenkovićeva motivacijskog govora aktivistima stranke, u kojem je vrlo “netaktično” govorio o Domovinskom pokretu, vrlo je malo vjerojatno da bi to danas moglo spriječiti koalicijsku suradnju dviju stranaka. Zanimljivo je zašto se taj transkript pojavio u javnosti, pogotovo u uvjetima kad je vodstvu HDZ-a bilo posve jasno da u Domovinskom pokretu danas ne bi ponovili odluku koju su ocijenili kao ključnu pogrešku prije četiri godine.

Ako se doista formira vlada u kojoj bi Domovinski pokret bio mlađi partner, malo je vjerojatno da bi u toj vladi mogao sudjelovati i Pupovčev SDSS, a za Hrvatsku je u proteklih osam godina ipak bilo itekako važno to što predstavnici najveće manjinske zajednice sudjeluju u parlamentarnoj većini. Bez toga će pomak na desno biti dodatno snažan i prepoznatljiv.

Ostane li HDZ-ova vlada i bez premijera Plenkovića, kojem sigurno nije stalo do koaliranja s akterima koji ne pripadaju ustavnom luku, i njena “europska fasada” će se bitno ruinirati, a tko god drugi bio hrvatskim premijerom i time članom Europskog vijeća, sigurno neće imati onaj utjecaj na procese niti unutar Europske pučke stranke, niti unutar Europskog vijeća, kao što ga je imao Plenković. Automatski, Hrvatska će biti manje korisna svom jugoistočnom susjedstvu, jer samo snažno europski orijentirana Hrvatska može biti efikasan zagovornik politike proširenja na Baklan.

Osim toga, dioba utjecaja s desnim populistima teško može proći bez promjene politike kakvu je Plenkovićev kabinet vodio osam godina, bez i jedne blokade napretka država Zapadnog Balkana u procesu pristupanja. Milanović je glasno govorio o tome kakve bi blokade provodio, a akteri s desne margine slušali su ga s divljenjem, otvorenih usta. I oni bi to radili, pa je malo vjerojatno da će budući hrvatski premijer moći posve obuzdati svoje eventualne mlađe partnere s desnice.

Bošnjak u Saboru

Veliko olakšanje za Hrvatsku predstavlja činjenica de je još jedan Milanovićev predizobrni manevar propao. Naime, unatoč velikim nadama, nije mu uspjelo “oteti” niti jedan od tri mandata u XI. izbornoj jedinici, u kojoj glasaju hrvatski državljani bez prebivališta u Hrvatskoj, a Mostar i Hercegovina čine glavninu biračkog tijela te izborne jedinice. Milanović je igrao na kartu otimanja “Čovićevog” biračkog tijela isticanjem svog kandidata Ljube Ćesića Rojsa i njegove ekipe, nekadašnjih sudionika onoga što je ICTY proglasio zločinačkim poduhvatom i međunarodnom intervencijom Hrvatske na štetu BiH. Akter nekadašnje Herceg-Bosne, koji su u ovoj kampanji kao Milanovićevi saveznici otvoreno zagovarali “obnovu Herceg-Bosne” doživjeli su težak poraz i nisu samo ostali bez očekivanog mandata, nego su, doduše bez osvojenog mandata, i kandidati Mosta osvojili više glasova od njih.

Kad je u pitanju odnos prema BiH, ima i dobra vijest. Na ovim izborima kandidat bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, Armin Hodžić, vjerojatno osvaja mandat u izbornoj jedinici u kojoj je u prethodnim mandatima zastupnica bila predstavnica albanske manjinske zajednice.

Iako druga najveća manjina u Hrvatskoj, Bošnjaci su u prethodnom razdoblju ostajali nereprezentirani u Saboru, zbog međusobnih rivaliteta bošnjačkih organizacija, a ovog puta Hodžić je u uvjerljivom vodstvu zahvaljujući tome što je okupio sve relevantne bošnjačke organizacije. S Bošnjakom u Saboru ponder Bosne i Hercegovine u hrvatskom političkom životu mogao bi ipak biti bar malenkost veći.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.