Mapa puta: Genocid, Srebrenica i vaskršnji sabor

Milorad Dodik nastavlja s onim što najbolje zna – uvredama, huškanjem, secesijom bh. entiteta RS; ne manjka mu podrška iz Beograda i Moskve. Do kada?

“Pošto sam često putovao po Bosni [i Hercegovini], više od 15 godina, a ostajao sam u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim selima, ne mogu vjerovati tvrdnji da je zemlja oduvijek bila obuzeta etničkom mržnjom. Nakon što sam gledao Radio-televiziju Beograd 1991-92. godine, mogu razumjeti kako su obični bosanski Srbi počeli vjerovati da su bili pod prijetnjom hordi ustaša, fundamentalnih džihadista i čega sve ne…“, ovako je britanski historičar i publicista Noel Malcolm opisao (ne samo) medijsku propagandu u bivšoj Jugoslaviji i najavu agresije Srbije i „unutrašnjih vršitelja zločinačkih radova“ u drugim eks-republikama na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu.

Ima li mjesta i razloga prisjećati se danas, nakon više od tri desetljeća, izjava autora knjige Bosna – kratka povijest i krvavih devedesetih godina?

Sudeći po onome kako posljednjih dana izvještavaju (opet) Radio-televizija Srbije (Beograd), televizije Pink, Happy, Informer i svi mediji pod kontrolom srbijanskog režima, plus Radio-televizija bh. entiteta Republika Srpska, Alternativna televizija, novinska agencija Srna… samo će neupućeni i „zaboravni“ odmahnuti rukom i nonšalantno poručiti: „Hajde, ne izluđujte narod, ništa se loše neće desiti, sve je to ‘šuplja’ priča, puste prijetnje bez pokrića, nema ovdje ko i zašto ratovati…“

‘Ne želimo ni vazduh sa njima dijeliti…’

Pa dobro, recimo da je sve to „prenapuhano, predimenzionirano, izvučeno iz konteksta (?), mračne želje domaćih izdajnika i stranih obavještajaca“, ali kako se bliži izglasavanje Rezolucije o genocidu počinjenom u Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, jača zlokobna retorika, sve su glasniji pozivi na „mirni razlaz“, potenciranje da je „zajednički život nemoguć sa onima koji nas smatraju genocidnim“, kako „ne želimo ni vazduh sa njima dijeliti“…

Taj dan u maju će „biti težak za Srbe ukoliko dođe do izglasavanja i podrške toj rezoluciji… u tom slučaja je politika mirnog razlaza, jedina ispravna… to će izazvati dodatne probleme, biće trajni, međa razdvajanja u Bosni i Hercegovini više nikad neće moći da se spoji“, neumorno i sve grublje poručuje predsjednik RS-a Milorad Dodik.

Nije dovoljno za brige i sumnje?

Moguće, nije mu ovo prvi put da prijeti, vrijeđa, huška, izmišlja, omalovažava… a ništa se „dramatično“ nije dogodilo, osim što je iz svakog tog „vještačkog“ (a stvarnog, sramnog i odvratnog) igrokaza izlazio jači i drskiji. Takav će se, bahat i nekulturan, pojaviti i na novom ročištu 29. aprila pred Sudom Bosne i Hercegovine, gdje mu se, zajedno s vršiteljem dužnosti Službenog glasnika RS-a Milošem Lukićem, sudi za krivično djelo neizvršavanje odluke visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christiana Schmidta.

Bit će to još jedna prilika da, praćen svitom skutonoša, uvlakača, sitnih karijerista i dobro uhljebljenih apartčika, napadne sve što nosi bosanskohercegovački predznak i zakuka zbog „ugroženosti Srba i RS-a“ te moguće besramno ponoviti kako je „u Sarajevu tokom posljednjeg rata ubijeno više Srba nego u Srebrenici“.

Malo je Dodiku tajming kukanja, uvreda i uznemirujućih poruka poremetilo odlaganje glasanja o Rezoluciji o genocidu počinjenom u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a (umjesto ranije određenog 2. maja, vjerovatno će biti održano u drugoj sedmici petog mjeseca), pa je malo ublažio retoriku.

Najavio je da će Vlada i rukovodstvo RS-a 2. maja održati sjednicu u Srebrenici, da će, „ako mi bude pružena prilika, odnijeti i cvijeće u Potočare“, no odmah se vratio na kolosijek primitivizma i bahatosti. Još jednom je, po ko zna koji put, grubo uvrijedio najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini i poručio kako „mi nećemo da budemo sa vama. Spremni smo da svakom Bošnjaku koji želi da živi u RS-u damo i veća prava nego što bi imala srpska zajednica, a vi ste spremni samo da klevećete, lažete.“

‘Odbrana srpstva’, pogotovo kad ga niko ne napada

Nova vijest iz New Yorka će vjerovatno prolongirati sjednicu Vlade RS-a u Srebrenici, ali neće promijeniti suštinu, jer će negatori genocida iz RS-a i Srbije samo nekoliko dana kasnije, na najavljenom vaskršnjem saboru, umjesto slavljenja života i novog rođenja, imati „materijala“ za nove planove i pripremati se za spašavanje „svih Srba ma gde god živeli“.

Rezolucija o genocidu počinjenom u Srebrenici bit će idućeg vikenda glavna tema čelnika „s obje strane Drine“ i patrijarha srpskog Porfirija (do sada se „dokazao“ ravnim političarima u svemu onome što ne bi trebao biti njegov poziv i poslanje), ali i šta i kako uraditi da krajem maja Kosovo ne postane punopravan član Vijeća Evrope.

Stoga je Dodik spreman predložiti predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću da se „spremno reaguje na već završene stvari, a ne pretpostavke, i to bez obzira koliko odluke budu loše po RS i Srbiju. Mislim da bi [vaskršnji] sabor, koji je za nas veoma važan, morao biti jedan od istorijskih događaja za srpski narod…

Ovo što su uradili muslimani [Bošnjaci] u vezi sa Rezolucijom [o genocidu počinjenom u Srebrenici] i sa članstvom [Kosova] u Savjetu Evrope samo će uozbiljiti taj skup“, odjednom se „uozbiljio“ predsjednik RS-a. Još jedan spin?

Naravno, ali i novi povod za dramatiziranje, podizanje tenzija i „odbranu srpstva“, pogotovo kad ga niko ne napada. A tu je konkurencija žestoka, pa se često ne zna ko je učitelj, a ko učenik u konstrukciji manipulacija, izmišljanja neprijatelja i izrugivanja istini i normalnosti – Dodik ili Vučić.

Ipak, glavni šef i manipulator sjedi u Kremlju, odakle se nastoji upravljati, među ostalim, i Zapadnim Balkanom. Proteklih dana je Vučić u zgradi UN-a na East Riveru neumorno lobirao da se odbaci predložena Rezolucija o genocidu počinjenom u Srebrenici, jer će „uzrokovati nestabilnost i nasilje, da će doći do sukoba i da će cijeli Balkan biti destabiliziran“. I, ko je prvi priskočio u pomoć? Ruski ambasador pri UN-u Vasilj Nebenzja, diplomata zemlje koja je u julu 2015. godine „oborila“ (pravo veta) Rezoluciju o genocidu počinjenom Srebrenici u 15-članom Vijeću sigurnosti UN-a.

I sada bi isto učinila, ali ovaj put teško da će to uspjeti, jer za ovu neobavezujuću (ali značajnu) rezoluciju nema veta i dovoljna je većina u Generalnoj skupštini UN-a.

Desetljeća laži i prevara jednom moraju stati

Prema radnoj verziji Rezolucije o genocidu počinjenom Srebrenici, u tom dokumentu se podsjeća na razmjere najvećeg zločina od Drugog svjetskog rata na tlu Evrope, kada su u julu 1995. godine u „zaštićenoj zoni“ UN-a pripadnici Vojske i Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a ubili više od 8.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka.

Stoga se u Rezoluciji poziva da 11. juli bude proglašen međunarodnim danom sjećanja na žrtve tog zločina, na privođenje pravdi preostalih počinitelja te na sankcioniranje onih koji negiraju genocid.

Niko i nigdje ne spominje krivicu naroda ili etničke skupine za ovaj teški zločin, ali oni koji negiraju genocid, ne priznaju presude međunarodnih sudova i veličaju ratne zločince to drugačije „čitaju“, svjesni da desetljeća laži i prevara jednom moraju stati i da istina ima samo jedno lice.

Nismo u poziciji da, kao što je to prije nekoliko dana učinila predsjedavajuća sjednicom Vijeća sigurnosti UN -a Vanesa Fraizer sa Malte, poručivši Vučiću: „Tišina tamo…“, ali vjerovatno je najbolje poslušati poruku direktora Memorijalnog centra Srebrenica Emira Suljagića da s Dodikom i Vučićem „ne treba ulaziti u bilo kakvu debatu, jer to u ovom trenutku znači samo pasti u njihovu zamku i dati još više municije Rusiji i Kini da spriječe usvajanje Rezolucije“.

I paziti da se, koliko god to izgledalo nemoguće, ne ponovo devedesete.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.