Senna Šimek: Za zločin u Ahmićima nikad nije čulo 80 posto mladih u Hrvatskoj

Senna Šimek provoditeljica je programa u Inicijativi mladih za ljudska prava (YIHR) Hrvatska, nevladine organizacije koja je ove godine, u danima oko 16. travnja, obilježila 31. obljetnicu ratnog zločina u srednjebosanskom selu Ahmići. U tom je zločinu HVO ubio 116 bošnjačkih civila, srušio obje mjesne džamije i uništio gotovo cijelo selo. Šimek u intervjuu govori i o odgovornosti hrvatske države i društva da prekine šutnju o nedvojbeno utvrđenim činjenicama o ratu HVO-a i Armije BiH od 1992. do 1994. godine.

• YIHR je ove godine obilježio 31. obljetnicu ratnog zločina u Ahmićima. Koje ste akcije organizirali?

– Dan uoči obljetnice smo održale simboličnu akciju preimenovanja Trga dr. Franje Tuđmana u Trg ahmićkih žrtava u Zagrebu. Ta je akcija inspirirana zahtjevom inicijative pet organizacija: Centra za građansku hrabrost, Documente – centra za suočavanje s prošlošću, Ženske mreže Hrvatske, Centra za žene žrtve rata – ROSA i Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) iz Sarajeva, koja su već podnijela zahtjev za imenovanje jedne javne površine u Zagrebu u znak sjećanja na ahmićke žrtve. Odabran je upravo trg koji nosi ime po prvom predsjedniku Hrvatske, jer time podsjećamo na sudski dokazanu odgovornost koju je hrvatski politički i vojni vrh na čelu s Tuđmanom te Gojkom Šuškom i Jankom Bobetkom imao u ratu u Bosni i Hercegovini. Uz to, postavile smo tri plakata u Zagrebu kojima podsjećamo na zločin u Ahmićima. Prvi plakat je uništen u manje od 24 sata od postavljanja, što je primjer pokušaja brisanja te teme iz javnog prostora. Uz to smo postavile plakat ispred Ahmića uputivši ispriku u ime građana Republike Hrvatske.

• Taj ste plakat postavili pored magistralne ceste u Ahmićima. Što se s njim dogodilo?

– Kao što sam navela, osim plakata u Zagrebu, odlučile smo postaviti plakat s natpisom “Oprostite u ime građana Republike Hrvatske“ ispred Ahmića. Time smo željele ljudima koji će u razdoblju netom prije i na samu obljetnicu prolaziti tom cestom – ali i onima koji u Ahmićima i okolici žive, a koje je taj zločin obilježio – pokazati kako iz Hrvatske ipak može doći neka poruka koja ne ignorira počinjeno i ne odbacuje odgovornost nas građana države čija je vlast indirektno sudjelovala u provedbi. Vrlo brzo nakon što je vijest o plakatu dospjela u bosanskohercegovačke medije, na vlasnika reklamnog panela na kojem je plakat postavljen počeo se vršiti politički pritisak da se plakat što prije ukloni zbog poruke koju iznosi. Vlasnik je kao privremeno rješenje naložio da se samo tekst prekrije odnosno prelijepi, s obećanjem da će u idućih nekoliko dana maknuti cijeli plakat. Naposljetku se zahtjev za micanjem poruke pretvorio u zahtjev za uklanjanjem svih reklamnih panela – metalnih konstrukcija – u njegovom vlasništvu, a postavljeni su legalno na privatnom zemljištu treće osobe.

U medijima je preneseno – doduše, i ne toliko iznenađujuće – kako je netko drugi prelijepio natpis, a ne sam vlasnik. Drugim riječima, da se dogodila ista situacija kao s prvim zagrebačkim plakatom. Ipak, važno je da se zna o čemu je zapravo bila riječ jer to ukazuje na postojanje jedne vrste autocenzure, ali i poveznice između etnonacionalnih prijepora, tj. utjecaja odnosa prema prošlosti na egzistencijalne, odnosno “svakodnevne” životne situacije.

• U Ahmićima je održan i javni razgovor o zločinu. Tko je sudjelovao i koji su bili glavni naglasci?

– Uoči obljetnice je u Ahmićima, u suorganizaciji programa Mehanizma za informiranje zajednica pogođenih sukobima (PMI), Udruženja građana žrtava rata 92-95 “16. april Ahmići” i Memorijalnog centra Sarajevo, organizirana panel diskusija “Utvrđene činjenice nasuprot veličanja zločina”. Panel je moderirao Nemanja Stjepanović, istraživač PMI, a govorili su Adnan Zec, koji je preživio zločin u Ahmićima, Branka Vierda, stručnjakinja za tranzicijsku pravdu iz Hrvatske, Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida iz BiH te Margareta Blažević iz YIHR Hrvatske. U razgovoru je podcrtana nužnost implementacije mehanizama tranzicijske pravde za osiguravanje pozitivnog mira i suradnje. Jedan od uvjeta za to je prihvaćanje odgovornosti koju državne, kantonalne i entitetske institucije, političke stranke, ali i mediji u regiji imaju za razbijanje postojećih interpretacija rata i kreiranje novih, multiperspektivnijih i kritičnijih narativa.

• Kakve su u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bile reakcije na cijeli program obilježavanja? Jesu li odjeknule u medijima?

– U Hrvatskoj su reakcije generalno bile vrlo slabe, odnosno slabo su odjeknule u medijima. Rekla bih da je zid šutnje ili nacionalna omerta, kako to naziva Jasna Babić, i dalje vrlo jaka. S druge strane, u Bosni i Hercegovini su sve naše aktivnosti, ali i samo obilježavanje u Ahmićima, popraćene sa znatno većim interesom. Ipak, moram istaknuti kako se treba čuvati zaključaka da je BiH zbog toga dalje dogurala ili se “zdravije” suočava s prošlošću. Drugim riječima, vjerujem da bi, kad bi, recimo, YIHR Srbije pred Vukovar stavio isti plakat kao mi pred Ahmiće, hrvatski mediji bi to vrlo rado popratili. Isto tako mogu zamisliti javne reakcije u Bosni i Hercegovini da je postavljen plakat u Beogradu kojim se ukazuje na odgovornost za genocid u Srebrenici – što, je nota bene, Inicijativa 2005. godine i napravila. Ili, da su ti plakati uništeni – što i jesu.

Pristup ureda YIHR-a u regiji je u tom smislu specifičan i zbog toga uglavnom nailazimo na nerazumijevanje. Naime, svaka od Inicijativa u regiji se vodi načelom da progovara o tamnim stranama vlastitih nacionalnih prošlosti i da komemorira manjinske civilne žrtve koje su stradale zbog političkih i vojnih odluka onih koji su imali ulogu predstavnika država čiji smo građani. Zbog toga često nailazimo na klasične whataboutism argumente, odnosno na pitanje, da potpuno banaliziram: “A što je s našim žrtvama?”

Težak, ali nužan korak koji političari i mediji u regiji trebaju napraviti jest otvaranje prema inkluzivnoj kulturi sjećanja – što ne znači da bi time umanjili patnju žrtava naroda koje predstavljaju, već bi pokazali moralnu hrabrost i želju da se društveno tkivo obnovi.

• Prema natpisu na plakatima koje ste postavili u Zagrebu, financirao ih je i Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske. Kako se to dogodilo i je li Ured znao da će biti tiskani veliki plakati u sjećanje na ratni zločin u Ahmićima?

– Aktivnosti koje smo provele sa ciljem podizanja svijesti o ratnim zločinima u Ahmićima dio su našeg obilježavanja važnih, ali zanemarenih obljetnica iz ratova ‘90-ih, odnosno civilnih žrtava koje se u javnom prostoru vrlo rijetko ili nikad ne spominju jer ne pripadaju većinskom, hrvatskom stanovništvu i jer narušavaju pažljivo izgrađenu interpretaciju rata u kojoj uglavnom nema mjesta za zločine koje su počinili pripadnici hrvatskih snaga. Riječ je, primjerice, o civilnim žrtvama operacija Medački džep, Bljesak, Oluja te o ubojstvu Aleksandre Zec koje,  zahvaljujući kontinuiranim i dugogodišnjim naporima nekoliko organizacija civilnog društva u Hrvatskoj, ipak postaje prepoznato i komemorirano, a postavljena je i spomen-ploča prošle godine. Obilježavanjem tih datuma, događaja i ljudi, pokazujemo da je apsolutno nužno civilne žrtve rata javno komemorirati bez obzira na njihovu etničku pripadnost i nacionalno porijeklo. U krajnjoj instanci, time upozoravamo na važnost odgovornog suočavanja s prošlošću. Imajući to na umu, plakati ili ostale aktivnosti vezane za obilježavanje zločina u Ahmićima predstavljaju realizaciju prethodno rečenog i u tom smislu ne bi trebali biti iznenađujući.

Kampanju smo provele zahvaljujući sredstvima dobivenima kroz projekt financiran iz programa IMPACT4VALUES koji se provodi u sklopu EU programa Građani, jednakost, prava, vrijednosti, a taj je program sufinanciran sredstvima Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske, zbog čega se i njihov logo našao na našim plakatima.

• Kako ocjenjujete odnos hrvatskog društva, a kako države, prema nasljeđu rata HVO-a i Armije BiH?

– Krenula bih od mladih. Naše istraživanje “Ratne devedesete iz perspektive mladih u Hrvatskoj” pokazalo je da 80 posto mladih nije čulo za zločin u Ahmićima, odnosno da više od 60 posto njih zna vrlo malo ili ništa o zločinima hrvatskih snaga u ratu u Bosni i Hercegovini. Rekla bih da je tu u velikoj mjeri riječ o kombinaciji nezainteresiranosti i neznanja. No, to vrlo jasno proizlazi iz kontinuirane državne politike Republike Hrvatske koja ne želi priznati sudski dokazane činjenice o odgovornosti hrvatskog političkog i vojnog vrha Hrvatske tijekom rata u Bosni i Hercegovini, niti se želi distancirati od osuđenih ratnih zločinaca. Štoviše, tijekom suđenja i nakon pravomoćnih presuda njih se izbjegavalo i zvati osuđenim ratnim zločincima. Iz toga slijedi da neznanje generacija stasalih tijekom ili nakon rata nije iznenađujuće – obrazovne politike, kurikulumi i udžbenici povijesti ne nastaju u vakuumu, već su rezultat trendova na nacionalnoj razini. Ako se rat u Bosni i Hercegovini svodi na zajedničku borbu HVO-a i Armije BiH protiv bosanskohercegovačkih Srba, koji je drugi odnos prema nasljeđu njihovog međusobnog sukoba uopće moguć?

• Što bi, po Vašem mišljenju, hrvatska država trebala učiniti da bi se odnos prema tom ratu mogao nazvati primjerenim?

– “Dovoljno” je da političari preuzmu odgovornost za priznanje sudski utvrđenih činjenica o ratu u Bosni i Hercegovini. Iz toga može – i treba – uslijediti isprika zbog počinjenih zločina, imenovanje Trga ahmićkih žrtava, oduzimanje odlikovanja ratnim zločincima, promjena kurikuluma za povijest i slično. No, to bi značilo preispitivati, pa ultimativno i izmijeniti karakter i fundamentalne vrijednosti rata koji su vrlo jasno zapisani u Deklaraciji o Domovinskom ratu donesenoj u Saboru 2000. godine, ali i kritizirati djelovanje mnogih koji kontinuirano, više ili manje javno, djeluju u Hrvatskoj od samostalnosti.

• Hoće li YIHR i ubuduće inzistirati na suočavanju s prošlošću u zemljama regije i koja vam je sljedeća akcija?

– Apsolutno. Kad bismo mi, kao regionalna mreža – odnosno uredi Inicijative mladih za ljudska prava Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Hrvatske – prestali inzistirati na suočavanju s prošlošću, naše bi postojanje izgubilo smisao. S obzirom na različite vrste relativizacije, glorifikacije ili ignoriranja tamnih strana prošlosti vlastitih nacionalnih država, naša uloga kritičara, prokazivača, ali i onih koji daju nadu žrtvama i onima koji se ne slažu s isključujućim i huškačkim etnopolitikama u regiji, ostaje nužna i potrebna.

S obzirom da smo se kroz obilježavanje Ahmića dotaknuli uloge Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini, odnosno karaktera rata u BiH uopće, u narednom periodu ćemo zagovarati oduzimanje odlikovanja koje je Hrvatska dodijelila osuđenim ratnim zločincima za počinjene zločine u BiH. Trenutno najpoznatiji primjer – što zbog njegovih izjava, što zbog javnog angažmana – jest Dario Kordić kojem državna odlikovanja dobivena zbog zasluga u ratu nisu oduzeta nakon što je pravomoćno osuđen. To pokazuje da politički vrh Republike Hrvatske, odnosno predsjednik Republike koji odlikovanja dodjeljuje i oduzima, počinjenje ratnih zločina i izostanak kajanja ne vidi kao postupanje “protivno pravnom poretku ili moralnim zasadama u Republici Hrvatskoj”, što je zakonski temelj za oduzimanje odlikovanja. S obzirom da Hrvatsku ove godine čeka predsjednička kampanja, stav o oduzimanju odlikovanja je nešto što ćemo nastojati plasirati kao jedno od vrijednosnih pitanja na koja bi kandidati trebali odgovoriti.