Taso: Imperativ je ubrzati izgradnju solarnih i vjetroelektrana u regiji

„Nedvojbeno, rast izgradnje solarnih elektrana predstavlja pozitivan trend u procesu dekarbonizacije i energetske sigurnosti. Međutim, važno je istaći da je, kao i kod svih drugih energetskih objekata, ključno osigurati da se poštuju okolišni standardi i da se objekti grade na lokacijama koje su najprihvatljivije“, kaže Naida Taso, stručnjakinja za obnovljive izvore energije u Sekretarijatu Energetske zajednice.

Dodaje da je, pored uzimanja u obzir činjenica poput visoke insolacije i prisutne infrastrukture, također od suštinskog značaja izbjegavati lokacije koje bi mogle izazvati sukobe, kao što su konflikti s korištenjem poljoprivrednog zemljišta ili sječa šuma.

„Potrebno je pažljivo procijeniti potencijalne uticaje na okoliš, ekosistem, kao i lokalnu zajednicu prije donošenja odluka o lokaciji i izgradnji solarnih elektrana. Ovo uključuje i konsultacije s lokalnim stanovništvom i relevantnim interesnim grupama kako bi se osiguralo da se razmatraju sve moguće posljedice i da se postigne najbolji balans između energetskih potreba i zaštite okoliša. To je neophodno preduzeti u okviru pripreme i usvajanja strateških dokumenata i prostornih planova.“

• Kako ocjenjujete stanje u oblasti obnovljivih izvora energije u zemljama regiona?

– U zemljama regiona koje su ugovorne strane Energetske zajednice (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija) primjećuje se napredak u oblasti obnovljivih izvora energije. Nekoliko zakona je usvojeno djelimično transponujući Direktivu o obnovljivim izvorima energije (Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Srbija), dok su ostali u finalnom stadiju usvajanja. Održano je nekoliko aukcija za vjetro i solarne kapacitete (Albanija, Sjeverna Makedonija, Kosovo, Srbija), a usvojeni su ciljevi za povećanje udjela obnovljivih izvora energije do 2030. godine. Aktivirani su mehanizmi kupaca potrošača (prosumera), pružajući građanima priliku da učestvuju u tranziciji. Ono što je sada ključno jeste usvajanje integrisane nacionalne i klimatske planove (NECP), kako bi se jasno odredile obavezujuće smjernice kuda zemlje planiraju da idu i koje politike i mjere će biti implementirane kako bi se postigli ambiciozni ciljevi do 2030. godine s vizijom do 2050. Sekretarijat će pažljivo pratiti brzu i efikasnu implementaciju tih planova kako bi se ostvarili željeni rezultati.

• Kako gledate na trenutnu održivost i sigurnost snabdijevanja iz obnovljivih izvora energije u zemljama regiona?

– Situacija s obnovljivim izvorima energije nije toliko loša s obzirom na prisustvo brojnih hidroelektrana u regionu koje se svrstavaju u obnovljive izvore. Elektroenergetski sektor zemalja regiona je uglavnom baziran na kombinovanoj proizvodnji električne energije u termoelektranama i hidroelektranama, s većim korištenjem najpovoljnijeg hidrološkog potencijala. U Albaniji, hidroelektrane čine gotovo 100 posto ukupne proizvodnje električne energije, a u nekim slučajevima, ovisno o hidrološkim uslovima, mogu zadovoljiti i cijelu domaću potražnju električne energije. Bez obzira na to, postoji rizik povezan sa hidroenergijom, koji proizilazi iz mogućeg pogoršanja hidroloških uslova uzrokovanih klimatskim promjenama, što zahtijeva mjere prilagođavanja. Stoga je imperativ ubrzati izgradnju vjetroelektrana i solarnih elektrana.

Iako napreduje, situacija s vjetroelektranama, solarnim elektranama i drugim oblicima obnovljivih izvora energije (geotermalna, biomasa, bioplin…) nije još uvijek tako zadovoljavajuća, budući da je njihov udio u ukupnoj instaliranoj snazi elektrana, kao i godišnjoj proizvodnji električne energije, još uvijek relativno nizak. Primjetan je velik napredak u izgradnji solarnih elektrana na primjer u Sjevernoj Makedoniji, gdje je do sada instalirano oko 600 MW, uz značajan pad uvoza električne energije na godišnjem nivou.

• Kako komentirate energetski sektor u Bosni i Hercegovini, da li je stabilan i koje su to njegove prednosti i nedostaci?

– Za razliku od nafte i prirodnog plina, koji se u potpunosti uvoze, Bosna i Hercegovina je značajan izvoznik električne energije. Time znatno doprinosi trgovini i likvidnosti veleprodajnih tržišta električne energije, te povećanju sigurnosti snabdijevanja električnom energijom zemalja u regionu. Elektroenergetski sektor zbog toga ostaje izuzetno stabilan, a sigurnost opskrbe električnom energijom je na visokom nivou, često čak i višem nego u većini zemalja Evropske unije. Zbog toga bi Bosna i Hercegovina trebala biti zagovornik regionalnih integracija, nažalost, to nije tako.

Međutim, budući da značajan dio ukupne godišnje proizvodnje dolazi iz termoelektrana na ugalj, neodrživost takve strukture proizvodnih postrojenja postaje evidentna. Proizvodnja električne energije iz tih postrojenja postat će ekonomski neisplativa u kratkom i srednjoročnom razdoblju zbog zbog ciljeva dekarbonizacije u regiji, uključujući hitnu potrebu za uvođenjem cijene ugljenika usklađene s Evropskom unijom. Budući da se, iz različitih razloga, dinamika izgradnje novih vjetroelektrana i solarnih elektrana ne odvija potrebnom brzinom, postoji mogućnost da Bosna i Hercegovina u sljedećim godinama postane uvoznik električne energije, umjesto da zadrži svoj položaj kao jedan od najvećih izvoznika u regionu.

• Koliko je opasno pogodovanje privatnim interesima prilikom izgradnje energetskih objekata što je čest slučaj u zemljama regiona?

– Privatni investitori igraju ključnu ulogu u ubrzanju procesa energetske tranzicije. No, istovremeno, važno je opet naglasiti značaj strateških dokumenata u ovom kontekstu. Države moraju razviti sveobuhvatne planove koji će postaviti jasne smjernice za investitore, osigurati glatku tranziciju energetskog sektora, garantovati sigurnost snabdijevanja energijom, minimizirati troškove za građane te uzeti u obzir utjecaj na okoliš. Ovi planovi trebaju biti koncipirani tako da balansiraju interese privatnog sektora s potrebama društva i očuvanja okoliša. Jedan od pozitivnih primjera usmjeravanja privatnih investicija su tržišno orijentirane aukcije za izgradnju energetskih objekata koji koriste obnovljive izvore.

Ovakav pristup omogućuje državi da ima kontrolu nad izborom lokacija, određivanjem potrebnih instaliranih kapaciteta i osiguranjem pravednih tržišnih cijena. Ovaj pristup osigurava da koristi nisu isključivo za investitore, dok građani snose visoke troškove. Osim toga, ovakve aukcije promovišu konkurenciju među investitorima, što može dovesti do efikasnijih rješenja i bolje distribucije koristi za društvo u cjelini. Osim toga, državna preduzeća posjeduju kapacitet i odgovornost da vode energetsku tranziciju, služeći kao ključni pokretači promjena. Međutim, ovaj poduhvat zahtijeva uspostavljanje stabilne i sveobuhvatne politike i regulatornog okvira kako bi se osigurala uspješna implementacija i održiv napredak.

• Šta podrazumijeva ‘zelena tranzicija’ i u kojoj mjeri su vlasti zemalja Zapadnog Balkana spremne za dekarbonizaciju?

– Zelena tranzicija predstavlja nastojanje da se postigne prosperitet i opće blagostanje putem uspostave novog održivog ekonomskog modela, pri čemu se poštuju ekološke granice na globalnom nivou. To podrazumijeva dekarbonizaciju cijele ekonomije uključujući energetski sektor s ciljem smanjenja ovisnosti o fosilnim gorivima, poticanje razvoja obnovljivih izvora energije, unapređenje energetske efikasnosti, promociju održive poljoprivrede i transporta te jačanje ekoloških politika i praksi.

Vlasti zapadnog Balkana su se obavezale na nekoliko međunarodnih sporazuma, uključujući Pariški sporazum, Zelenu agendu i Ugovor o uspostavljanju Energetske zajednice. U okviru Ugovora o uspostavljanju Energetske zajednice, strane su se obavezale na implementaciju Mape puta za dekarbonizaciju i postizanje energetskih i klimatskih ciljeva do 2030. godine. Štaviše, obavezali su se da će transponovati i implementirati Paket čiste energije, koji se sastoji od Paketa integracije električne energije, Direktiva o energetskoj efikasnosti i obnovljivim izvorima energije, kao i Uredbe o upravljanju. Ove obaveze ističu njihov jedinstveni napor da unaprijede zelenu tranziciju i usklade se sa globalnim ekološkim ciljevima.

• Koliko su zakonska rješenja u zemljama regiona prilagođena evropskim standardima i koji su to naredni izazovi u pogledu reforme energetskog sektora?

– Zakonski okviri su djelomično usklađeni sa standardima Evropske unije, no važno je nastaviti taj proces aproksimacije i ubrzati implementaciju propisa. Proces proširenja Evropske unije služi kao ključni katalizator za reformu energetskog sektora, pri čemu Energetska zajednica igra ključnu ulogu u pripremi država koje teže članstvu u Evropsku uniju olakšavajući rano usvajanje i implementaciju politika Evropske unije i pravnih okvira u energetskom sektoru.

Odluka Evropskog vijeća da otvori pristupne pregovore sa Bosnom i Hercegovinom u martu 2024. godine naglasila je napredak zemlje ka usklađivanju sa standardima i principima Evropske unije, što je poslužilo kao značajan poticaj. Istovremeno, Sekretarijat Energetske zajednice aktivno podržava ugovorne strane u rješavanju ključnih izazova u vezi sa reformom energetskog sektora. Ovi napori obuhvataju promovisanje diversifikacije izvora energije, povećanje energetske efikasnosti u svim sektorima i ulaganje u modernizaciju energetske infrastrukture, posebno mreža za prijenos i distribuciju električne energije. Štaviše, postoji snažan fokus na povećanju institucionalnih kapaciteta kako bi se osigurala efikasna implementacija energetskih politika i propisa.

• U kojoj mjeri Evropa uspijeva smanjiti ovisnost o ruskim energentima i kako će se to odraziti na zemlje Zapadnog Balkana?

– Evropa aktivno radi na smanjenju svoje ovisnosti o ruskim energentima na nekoliko načina. To obuhvaća diversifikaciju izvora snabdijevanja energijom, poticanje domaće proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, poboljšanje energetske efikasnosti i smanjenje potrošnje, kao i izgradnju novih infrastrukturnih projekata za transport i skladištenje energije. Zbirna primjena ovih mjera rezultirala je smanjenjem zavisnosti Evropske unije od ruskog plina s 45 posto u 2021. na svega 15 posto u 2023. godini.

Evropska unija i Energetska zajednica poduzele su dodatne korake da smanje ovisnost o ruskom plinu kroz efikasniju potrošnju i primjenu Uredbe o skladištenju. Ova uredba zahtijeva od država članica i ugovornih strana da ispune ciljeve ubrizgavanja za skladištenje ili, ako nisu dostupni, da skladište određene količine u inostranstvu. Ovo povećava sigurnost snabdijevanja tokom zime i ublažava pritiske na cijene. Srbija se ističe kao jedina zapadnobalkanska strana sa skladišnim kapacitetima. Bez obzira na to, još uvijek treba da implementira Uredbu o skladištenju usvajanjem zakona, prije svega za certifikaciju svog operatora skladišnog sistema, koji je u većinskom vlasništvu Gazproma.