Kao i većina Sarajlija, odrastao sam odlazeći u Hrvatsku na more. Roditelji su sedamdesetih godina kupili zemlju na Pelješcu i vrlo brzo bespravno sagradili malu kuću, tada još bez struje i vode. Tih godina je po Pelješcu voženo isključivo makadamom, a u našem naselju smo bili prvi koji smo počeli graditi. Naselje se u samo nekoliko godina proširilo i pred sami rat je brojalo 35 kuća. Rušilački pohod građevinske inspekcije 1991. godine preživjelo je pet kuća, koje danas pripadaju Općini Janjina. One su valjda bile manje nelegalne od ostalih. Naša je ostala cijela, iako vodu nikad nismo dobili. Sve dok sestra nije prodala i kuću i zemlju, sakupljali smo kišnicu i pomoću hidrofora smo je imali na česmi.
Posljednji put sam tamo bio 2014. godine, a nakon toga sam ljetovao u Grčkoj, Crnoj Gori, Španiji te jedne godine i u Albaniji. Govorio sam sebi kako mi je dosadilo da budem građanin drugog reda, a posebno sam bio razočaran susjedskim pristupom tokom pandemije, kada su se ljudi iz cijele Evrope mogli šetati hrvatskom obalom, ali to nisu mogli i bh. građani, pa čak ni kada korona virusa u Bosni i Hercegovini gotovo nikako nije bilo. Prve pandemijske godine sam otišao u Neum i oduševio se činjenicom da je bio pun gostiju iz Srbije, Sjeverne Makedonije, ali i Hrvatske.
Ništa me više nije podsjećalo na neljubazne konobare koji jedva čekaju da mi ugledaju leđa, niti na scene iz kafića u kojima svira Thompson, sa zida gleda Ante Gotovina, a na kući stoji zastava s grbom na kom je prvo polje bijelo. Nažalost, i grb i Antu sam narednih dana ipak ugledao nekoliko puta, a najviše ih je bilo na Pelješcu, ali su i u takvim mjestima ljudi bili ljubazni prema nama. Radio sam u turizmu nekoliko godina, i to najčešće s vlasnicima apartmana i ugostiteljskih objekata, pa sam nekako naučio razgovarati s njima.
Neum je nekako postao vrlo pitomo mjesto, a da mi je krajem ’90-ih neko pričao da će se gradom oriti srpska narodna muzika, nikad ne bih vjerovao. Sličan osjećaj sam doživio ove godine i u Dalmaciji koja je bila puna gostiju iz raznih dijelova svijeta, pa i iz Srbije, Sjeverne Makedonije ili Crne Gore.
Nema više osjećaja prevarenosti
Nakon dugo vremena, odlučili smo se vratiti u Hrvatsku. Dogovorili smo s prijateljima iz Niša da se nađemo u Sarajevu, te da se dan poslije zaputimo ka Baškom Polju, preko Blidinja. To je inače dio koji pripada Baškoj Vodi pored Makarske, a sastoji se od nekoliko hiljada stabala borovine i mnogo mobilnih kućica. Početkom vijeka sam s prijateljima znao tamo otići na divlje kampovanje jer je sve bilo zaraslo, a ulaz nije bio kontrolisan, pa smo bez problema mogli spavati na plaži. Sada je dosta drugačije i u glavni dio se ne može ući bez kontrole, dok je sam kamp podijeljen na više dijelova. Pored mobilnih kućica i kampera, postoji i jedan stari hotel u koji nismo ulazili, a ljudi i dalje dolaze na dnevne izlete. Sat parkinga je dva eura, pa se opet isplati.
Kako smo i Nišlije i mi prošli mnogo destinacija u Grčkoj, te obišli mjesta i na kojima ima, a i na kojima nema hlada, zaključili smo da takve borovine nema nigdje u Evropi, barem gdje smo mi bili. Kefalonija i Sitonija su poznate po sličnoj vegetaciji, ali te količine drveća nigdje nismo vidjeli. Shvatio sam i da sam nakon nekoliko dana ozdravio, te konačno prodisao na nos, nakon nekoliko mjeseci kišne Holandije i zagađenog Sarajeva, a pored zelene oaze u koju sam buljio deset dana, primijetio sam i da mi godi isključivo morska hrana. Odlučili smo probati nekoliko restorana u Promajni, Baškoj Vodi i Brelima, te zaključili da je mnogo veći izbor nego kad smo ovdje bili posljednji put, tako da smo svaki dan sjedili u nekom drugom restoranu; i svaki je bio dobar – neki manje, a neki više. Nijednom se nismo osjećali prevareno, a upravo taj osjećaj me pratio svih onih poslijeratnih godina kada sam ljetovao po Dalmaciji.
Gužva i u septembru
Pored dobrih restorana na ovom dijelu Makarske rivijere, ono što sam primijetio u svim ovim mjestima je i ogroman napredak u svemu ostalom. Ljudi su nekako ljubazniji, ima mnogo više prodavnica i supermarketa, kugla sladoleda je veća nego ikad, a bankomati su na svakom koraku. Nisam vjerovao da i u septembru ima mnogo gostiju, tako da su plaže svih ovih mjesta krcate ljudima. Sunce je slabije, nema školaraca, i na plaži su uglavnom stariji ljudi i porodice s manjom djecom, ali se vikendima tu i tamo zadesi i pokoji par ili grupa prijatelja. Prije bi u ovom mjesecu plaže bile prazne, a većina restorana i kafića odavno zatvorena. Nadam se da su i maj i juni takvi, te da se ne doživljavaju kao mjeseci kada se još priprema za sezonu, odnosno kada mješalica radi pored kuće koja se još gradi. Na takve sam scene nailazio ranije, i to na cijelom dalmatinskom primorju, a ako nije bila mješalica, bila je neka druga buka koja je označavala kako sezona još nije ni počela, iako je odavno bilo 35 stepeni, sumrak je bio oko 21 sat, a more dovoljno toplo za kupanje.
Nakon dvije sedmice na Makarskoj rivijeri, shvatili smo da moramo vakcinisati petomjesečnu kćerku. U isto vrijeme je i starija dobila upalu uha, pa smo se zaputili u makarski Dom zdravlja. Pozitivno smo se iznenadili kad smo shvatili da sve možemo riješiti s holandskom zdravstvenom knjižicom. Iako smo osigurani u cijelom svijetu, van Evropske unije se uvijek mora prvo platiti, pa tek onda tražiti povrat, dok je to unutar EU pojednostavljeno. Nakon što smo dogovorili termin za vakcinu, preslušali smo jadikovku makarske pedijatrice, koja nam se požalila kako je Makarska najmanje vakcinisan grad u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Sve mi znamo najbolje, rekla joj tetka iz Amerike da se dobija autizam. Svaka čast pa ste iz Nizozemske došli. Ipak, u Domu zdravlja vikendom nisu imali otorinolaringologa, pa smo se spremili i otišli u Split. Mislili smo da je u uho upao kamenčić, a kad sam nazvao prekogranično Posušje da pitam da li možda oni imaju ovog specijalistu, rekli su mi kako ni slučajno s tim ne smijem čekati, te napomenuli kako mi je Split ipak bolja opcija. U Splitu je sve riješeno za desetak minuta, tako da je cijelo iskustvo bilo više nego pozitivno.
Besmisleni troškovi
Kao šlag na tortu, došao je dan na Pelješcu. Fenomenalni most iz Komarne do ovog poluostrva čovjeka stvarno oduševi, a bilo mi je nekako čudno da ne moram praviti ogroman krug, prelaziti još dvije neumske granice i voziti lošim pelješkim cestama. Čak su i putevi modernizovani, pa se sada Pelješcom bez problema vozi po 90 kilometara na sat, ali kad smo došli u Trpanj, dočekalo me neugodno iznenađenje, a to je da se čak i u ovako malom mjestu plaća parking. Već sam navikao na to u većim mjestima poput Makarske, ali duša me boli kada platim nešto za šta znam da ne vrijedi. U centru Makarske je četiri eura jedan sat parkinga, tako da je pelješka cijena još i razumna.
Biće da stanovnici Dalmacije, i Hrvatske uopšte, neke stvari uče od boljih, ali da i dalje postoje bezvezni troškovi, koje volim nazvati nametima na zrak. Glupo je naplaćivati parking u mjestu koje ima stotinu stanovnika ili za 30 sekundi tuša na plaži tražiti pola eura, a za korištenje toaleta jedan euro. Ipak, promjene su vidljive, i uopšte više nisu spore kao nekad, kada smo decenijama čekali da se uloži koja kuna u obalu. Dalmatinska obala je bolja nego ikad, jer tu borovina najljepše miriše, zrikavci proizvode najljepši zvuk, a i prilagođena je turistima više nego prije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.