Rat identiteta: Daleko od fronta, Ukrajina se opire ruskom kulturnom nasljeđu

Baletna bajka Petra Iliča Čajkovskog Krcko Oraščić gotovo je neizostavan dio svake božićne sezone na Zapadu.

Krcko Oraščić, napisan 1892, sadrži melodije koje su harmonično napredne i pozivaju na ples i pjesmu, koje su postale dio brojnih crtanih i prazničnih filmova i koje su prerađene u jazz kompoziciju Dukea Ellingtona te poslužile kao inspiracija za album Thriller Michaela Jacksona.

Ali, u protekle dvije božićne sezone Krcko Oraščić nije izvođen niti emitovan u Ukrajini jer se njegov autor ovdje smatra stubom moskovskog “kulturnog imperijalizma”.

Otkazivanje Čajkovskog dio je šire kampanje dekolonizacije ukrajinske kulture i mentaliteta, čak i ako to znači povremeno isključivanje etničkih Ukrajinaca iz današnjeg umjetničkog opusa.

Otac Čajkovskog potječe iz uglednog klana Kozaka, graničnih ratnika koji su birali svoje vođe i u Ukrajini su smatrani pretečama demokratije suprotstavljene ruskom autoritarizmu.

Čajkovski je često koristio ukrajinske narodne melodije, ali se identifikovao kao “Rus do srži” i većinu života je proveo u Sankt Peterburgu, gdje su izvedbe njegovih opera i baleta bile raskošne i skupe.

Kremlj je decenijama koristio njegovu muziku za promociju ruske kulture i hvalio ga u knjigama i biografskim filmovima koji su izostavljali njegovu homoseksualnost.

U martu se cijenjena ukrajinska dirigentica Oksana Luniv suočila sa snažnim kritikama, pa čak i optužbama za “izdaju”, jer je pristala izvesti operu Čajkovskog u poznatoj njujorškoj Meteropolitan Operi – uprkos njenim pokušajima da akcenat stavi na etničko porijeklo kompozitora.

Mnogi ratom izmučeni Ukrajinci misle da bi muzika Čajkovskog trebala biti zabranjena kao što je Izrael nezvanično zabranio Richarda Wagnera, omiljenog kompozitora Adolfa Hitlera.

“Ne želimo imati ništa zajedničko s Rusima, uključujući i muziku. Je li to jasno? Ili moraju baciti bombu na vaše dijete da biste shvatili”, Al Jazeeri je kazala Lesja Babenko, koja podučava klavir i čiju je četverogodišnju nećakinju Olhu ranila ruska bomba u regiji Harkov 2022. godine.

Aktuelni sukob je rat identiteta s Ukrajincima koji preispituju vlastiti kulturni kontekst.

“Milioni Ukrajinaca su shvatili da je ono što su ranije smatrali vlastitim svjetonazorom, vlastitim kulturnim ograničenjima, zapravo u velikoj mjeri ruski pogled na svijet i ruska kulturna ograničenja”, kazala je Svitlana Čunjikinja, potpredsjednica Udruženja političkih psihologa, grupe u Kijevu.

Odstranjivanje znamenitih ličnosti ruske kulture je “logičan korak u emancipaciji nacije koja se bori za svoje pravo da se izbavi iz imperijalnog poretka”, kazala je Al Jazeeri.

Dekolonizacija definisana ‘vječitim neprijateljstvima’

Ukrajinska kampanja “dekolonizacije” komplikovanija je od onih u afričkim, bliskoistočnim ili južnoazijskim nacijama, čije su kulture i jezici prirodno različiti od onih njihovih zapadnih kolonizatora.

Riječ “Rus” datira još iz vremena Kijevske Rusi, jedne od najvećih srednjovjekovnih evropskih država centrirane oko Kijeva, koja je prešla na pravoslavno kršćanstvo prije 1.000 godina.

Raspala se na sukobljene kneževine koje su potčinile susjedna Litvanija, Poljska i Zlatna Horda, najzapadniji dio Mongolskog carstva.

Granice zemlje kontrolisali su Kozaci koji su mijenjali saveznike dok nisu priznali lojalnost Moskvi, nekada perifernom uporištu čiji su vladari usvojili mongolske politike stroge centralizacije i gušenja neslaganja.

Kozaci, koji su spojili nomadske konjičke taktike s upotrebom vatrenog oružja, bili su na čelu moskovskog osvajanja Krima, Sibira, Kavkaza i Centralne Azije – gdje je njihovo ime još povezano s ratnim zločinima.

“Ne želim da moji učenici stvore negativnu sliku o Rusiji”, Al Jazeeri je kazala Jelena Aleksandrovna, nastavnica književnosti u državnoj školi u Taškentu, glavnom gradu Uzbekistana, dok je objašnjavala zašto ne želi da njen razred proučava uzbekistansku pjesmu u kojoj junakinja plaši dijete riječju “Kozak”.

Ukrajinci su postali dio ruskih vlada i vrhovnih komandi, posebno u sovjetskoj eri, kada su čelnici od Lava Trockog, preko Leonida Brežnjeva do Mihaila Gorbačova bili rođeni u Ukrajini ili su imali ukrajinsko porijeklo.

“Zabezeknut sam kada čujem nekoga da Ukrajinu naziva ‘kolonijom’. Ova ‘kolonija’ bila je glavni motor u izgradnji carstva”, kazao je Konstantin Kolešničenko, vlasnik omanjeg kafića u Harkivu.

Kampanja dekolonizacije je donekle slična višedecenijskom uzajamnom uklanjanju ličnosti iz javnog prostora, odnosno kulture u Pakistanu i Indiji.

“U političkom okruženju, koje se čini definisanim vječitim neprijateljstvima, uklanjanje kulturnih ikona iz javnog prostora je način da se ojačaju podjele između ‘nas’ i ‘njih'”, kazao je Somdeep Sen sa Univerziteta Roskilde u Danskoj.

“Previše kulturoloških preklapanja, zajedničkog nasljeđa i zajedničke historije znači da je antagonističku ratnu retoriku i postupke često namijenjene da dehumaniziraju ‘drugog’ teško opravdati. Na kraju krajeva, ‘drugi’ izgleda umnogome kao ‘mi'”, kazao je.

U današnjoj podjeli kulturnog nasljeđa, najintrigantnije pitanje je odlučiti – je li umjetnik “Ukrajinac” ili “Rus”.

Potraga Ukrajine za historijskom ‘istinom’

Nikolaj Gogolj, još jedan potomak Kozaka, proveo je većinu života u Sankt Peterburgu, pišući prozu punu groteski na ruskom jeziku koja je prethodila modernizmu i utrla put generacijama ruskih pisaca.

Ali Gogolj se i dalje slavi kao ključna kulturna ličnost Ukrajine, iako je njegovo glavno djelo, Mrtve duše, roman iz 1842. godine koji prikazuje prevaranta koji “kupuje” mrtve kmetove čija smrt nije registrovana, izuzet iz školskog plana i programa.

Jedan od mnogih spomenika Gogolju nalazi se u Andrijivski uzvizu, historijskoj ulici u centralnom Kijevu, u neposrednoj blizini muzeja pisca Mihaila Bulgakova na kojeg je Gogolj snažno utjecao.

Bulgakov je odrastao u Kijevu, dezertirao iz vojske koja je osvojila kratkotrajnu nezavisnost Ukrajine od Rusije u periodu od 1917. do 1921. i preselio se u Moskvu gdje je stekao priznanje, a zatim mu je najvažnija djela zabranio sovjetski diktator Josif Staljin.

Bulgakovo posljednje veliko djelo Majstor i Margarita opisuje posjetu đavola Moskvi, prodano je u više miliona primjeraka na više od desetak jezika – i poslužilo je kao inspiracija za “satansku” pjesmu The Rolling Stonesa.

Ali lik iz ranijeg Bulgakovog romana koji se rugao ukrajinskom jeziku i dalje ljuti mnoge Ukrajince – i stručnjake iz vladinog tijela oformljenog da “obnovi historijsku istinu” o ukrajinskoj kulturi.

“Bulgakov je najbliži današnjim ideolozima putinizma i kremljevskog opravdanja etnocida u Ukrajini”, zaključio je Nacionalni institut za pamćenje 3. aprila.

Institut je optužio Bulgakova za međusobno isključivanje simpatija prema ruskim komunistima i njihovom zakletom neprijatelju, monarhističkoj Bijeloj armiji.

Odluka instituta znači samo “uklanjanje” Bulgakovog imena iz “javnog prostora” i njegovog vlastitog muzeja – zajedno s njegovim spomenikom ispred zgrade.

Njegova djela više neće biti u školskom planu i programu, ali njegove knjige neće biti zabranjene i mogu se slobodno prodavati.

Mnogi Ukrajinci već su bacili njegove knjige – zajedno s ostalim knjigama na ruskom jeziku – dok oni koji protestuju protiv odluke Instituta preferiraju da ostanu anonimni iz straha od osvete.

“Dok Moskovljani kradu sve od nas i pokušavaju prisvojiti tuđu kulturnu baštinu, mi marljivo ‘čistimo’ i kastriramo našu vlastitu”, rekao je stanovnik Kijeva za Al Jazeeru.

“Režemo vlastiti ekstremitet, nadajući se da će Rusi osjetiti bol”, Al Jazeeri je rekao drugi stanovnik Kijeva koji se predstavio kao Oleksandr. “To je kao da se odreknete Shakespearea ako vam se ne dopada [bivši američki predsjednik Donald] Trump jer obojica govore engleski.”